Faulknerov Dok ležah na samrti (As i lay dying), koliko pripovjedača?

Sažetak

Ovaj članak obrađuje problem naracije u Faulknerovom romanu Dok Uriah na samrti (As l Lay Dying), odnosno načinom kojim autor rješava, tj. ograničava točku gledišta »sveznajućeg pripovjedača". Prikazana je interpretacija teorije naracije po Kurodi, te je istaknuto da se putem funkcionalne analize (performative) može doći po (Kurocli) do formalnog značenja i postojanja »sveznajućeg pripovjedača". Primjenivši konceptualan bit lingvističkog tumačenja proizlazi da je govorni vid jezika neovisan od svoje komunikacijske funkcije što dalje navodi Kurodu da odbije ideju (obaveznog) postojanja »sveznajućeg pripovjedača", tj ideju da naracija obavezno mora sadržavati pripovjedača. Na taj način se može uočiti da u ovom romanu određene rečenice pripadaju raznim pripovjedačima, a da isto tako postoje i odlomci bez pripovjedača. Istaknule su pozicije lingvista Ann Ban- field, Bleikastena i Volos i nova u odnosu na problem interpretacije narativne teorije specijalno karakteristične za roman Dok ležali na samrti. Svi »glasovi" u romanu upotrebljavaju neupravno / upravni vid govora (reportive / expressive), dok se sumo jedan lik uklapa u tzv. menaralorni vid, dakle bez pripovjedača. Faulkner Ima niz pripovjedača ograničenog »sveznanja« kojii kao likovi postoje u ovom romanu, ali u isti mah on u cijelosti ne odbacuje pripovjedača. Stilističkom, lingvističkom i gramatičkom analizom ovaj članak nastoji osvijetliti Faulknerov specifičan način pripovijedanja njemu svojstvenom tehnikom toka svijesti.