Jezično-politički aspekti naše akcenatske problematike

Sažetak

U standardnom hrvatskom ili srpskom jeziku akcenatski problemi igraju neobično važnu ulogu na jezično—političkoj razini. Mnoštvo različitih raširenih akcenatskih sistema, medu kojima je suvremena novoštokavska akcentacija samo jedan od mogućih, dovodi do osjetne zbrke u danim okolnostima višenacionalne upotrebe istoga jezičnog tipa. Tako i sama akcenatska norma, čuveni »čelveroakcenatski sistem«, nailazi na smetnje u svome uspješnom funkcioniranju, osobito što se tiče postakcenatskoga kvantiteta i tonskih distinkcija kratkih pa čak i dugih akcenata. U govorima nekoliko većih gradova takva su razilaženja i kolebanja veoma istaknuta, kao što proizlazi, uz ostalo, i iz jednoga nedavnog iako ponešto skeptičnog auditivno-fonološkog uvida u današnje stanje naše gradske akcentuacije (Magncr-Matejka, 1971). Stoga nije čudo što se danas u znanstvenom svijetu pomišlja i na moguće promjene u sferi našega akcenatskog standarda. Različiti tipovi akcentuacije poznati kao sistemi sa dva ili tri pa čak i jednim ili pet akcenata uz nejednak tretman kvantiteta, koji u dijalektima, uključujući i one gradske, postoje naporedo sa standardnim četveroakccntskim sistemom, određuju i različit prihvat standardnoga|tipa, koji i sam stoji pod njihovim utjecajem i obratno. U članku koji slijedi ogleda sc| akcenatska situacija glavnih gradova, tj. Beograda, Zagreba, Sarajeva i Titograda, u svjetlu konkurencije različitih tipova akcentuacije kao složen proces interferencije lokalnih akcenatskih sistema s općom akcenatskom normom, pri čemu dolaze u obzir više nego drugi ili kakav dvo- ili, pogotovo, troakcenatski sistem. No kako se ovdje radi o raširenu i dugotrajnu procesu kojega se konačni ishod dade teško predvidjeti, sva je prilika da bilo kakav dublji zahvat u standardni sistem ne bi mogao biti na dnevnom redu naše jezične politike.