Evropski odjeci i originalne crte u hrvatskoj renesansnoj književnosti

Sažetak

Ističući kako je jedna od značajnih osobina hrvatske književnosti starijeg razdoblja njezina otvorenost prema evropskim utjecajima, kao i njezina velika vjernost vlastitoj nacionalnoj baštini, autor najprije iznosi neke oblike humanističkog djelovanja u hrvatskim stranama koje su bile izravan odraz zbivanja u susjednoj Italiji (usvajanje antičkih formi života, njegovanje govorništva, sveopća latinizacija itd,). Ali ni te pojave ne bi mogle živjeti na ovom tlu da nisu postojali razvijeni gospodarski, socijalni i kulturni uvjeti kao izraz sve razvijenijega građanskog staleža. Osjetljivi za domaću problematiku, hrvatski su humanisti posebno razvili neke književne forme (npr. govore protiv Turaka). Hrvatski renesansni pjesnici, predstavnici humanističke obrazovanosti koji su pisali na hrvatskom jeziku, razvili su sve one duhovne vrijednosti koje su bile tipične za evropsku renesansnu književnost (isticanje stvaralačke ličnosti, pobjeda individuuma nad univerzumom, isticanje pojedinca, okretanje ovozemaljskoj problematici, nova pjesnička struktura itd.). Ali uz preuzimanje poetskih modela evropskih, uglavnom talijanskih pjesnika, hrvatski su renesansni pjesnici u nekim crtama bili i osebujni: njegovali su specifične ritamske strukture, naslanjali su se na domaću pjesničku baštinu i zadržali su osebujan žanrovski, stilski i tematski kontinuitet. Značajniji pjesnici, usprkos stranim uzorima i poticajima, stvarajući u posebnim okolnostima, obradili su neke osebujne sadržaje i dali neke originalne oblike, postigavši visoku umjetničku razinu. Kao primjer autor navodi osebujno građenje komike u Držićevim djelima, posebnu strukturu renesansne drame kod Lučića i Hektorovićevo složeno pjesničko djelo (od elemenata putopisa, ekloge i poslanice). Sve to proizlazi odatle što su hrvatski renesansni pjesnici imali vrlo razvijen osjećaj za doživljaj domaće stvarnosti.