Deskriptivni elementi u stilu O. H. Bianchija

Sažetak

Oliviero Honoré Bianchi, tršćanski književnik rodom iz Opatije, opisuje u svom romanu La none del diavolo (»Đavolska noć«) svijet bezvoljnih, propalih i pobijeđenih ljudi. Da bi ostvario tialucinuntnu sliku đavolske noći u kojoj oživljavaju njegovi likovi, taj riječki tršćanin obilato se koristi sintaktičkim konstrukcijama koje mu nudi talijanski jezički institut. Pošto je ukazao na neke Bianchijeve narativne tehnike (od neposrednog kazivanja u trećem licu, preko upravnog i neupravnog govora, do slobodnog neupravnog kazivanja), autor članka analizira podrobnije neke sintaktičke konstrukcije karakteristične za Bianchijev deskriptivni stil. Tu su u prvom redu »apsolutne konstrukcije« čiju je učestalost u talijanskoj književnosti najtemeljitije obradio D. C mecca. Drugi deskriptivni elemenat kojim se Bianchi služi jesu imenske konstrukcije »fu + imenica, infiniliv, prilog odnosno priloška oznaka* a koje nose jasni pečat impresionističke književnosti. U blagoj polemici s G. Ilerzcgom, autor članka svrstava među deskriptivne elemente i sintaktičku konstrukciju »a + infiniliv« za koju Herzeg tvrdi da ima izrazito narativno obilježje. Dosljedan svojoj nakani da stvori što izražajniju sliku ambijenta u kojem se kreću njegovi likovi, Bianchi stvara i sintaktičke konstrukcije u kojima je glagolski elemenat potpuno nestao, premda njegova sintaktička funkcija izbija jasno iz imenica, pridjeva, glagolskih pridjeva pa čak i priloga koji ga zamjenjuju. Uz najavu da će se drugom prilikom pozabavili deskriptivnim funkcijama nekih glagolskih oblika (npr. deskriptivnog imperfekta) autor završava svoj rad osvrtom na jedan deskriptivni elemenat koji najrječitije potvrđuje piščevu nakanu: stvarajući sintagme čiji su sastavni elementi izmijenili uobičajenu sintaktičku funkciju, Bianchi nam nudi čitav niz impresionističkih slika u kojima percepcije (vidne, akustičke, pokretne i opipne) i emocije dolaze u prvi plan s obzirom na njihovo materijalno ishodište. Autor tvrdi da je Bianchi svojim jezičkim izborom uspješno ostvario estetsku sintezu umjetničke intuicije i izraza: šteta što nije ostavio brojnije dokaze te svoje kreativne sposobnosti na koju ukazuju velika imena talijanske književnosti i književne kritike kao Što su Guido Piovenc, Cesare Pavese i Bruno Maier.