Dijalekatska osnovica u jeziku hrvatske dopreporodne drame

Sažetak

Govorni idiomi dijasistema hrvatskosrpskih dijalekata u dugom vremenskom luku sve do hrvatskoga narodnog preporoda u stanovitoj su se mjeri odrazili u jeziku hrvatske dopreporodne drame, ali do te pojave dijalektalnih osobina u kazališnim tekstovima nije dolazilo ravnomjerno. Stanje je bilo različito u raznim razdobljima života organskih idioma odnosno u pojedinim periodima tijeka hrvatske drame. Neki od organskih idioma u oblikovanju scenskih djela imali su ulogu veću ili mnogo znatniju od ostalih, dok su mnogi u tom smislu bili potpuno nezastupljeni, a i u određenim književnim vrstama autohtoni govorni elementi nisu se javljali podjednako, tj. u komedijama npr. oni su bili puno nazočniji nego u tragediji, pastorali ili u lirici. Iz srednjovjekovnih dramskih tekstova vidimo kako je u prvom razdoblju tog dijela hrvatske literature čakavština osnovica književnog jezika uz mješavinu starocrkvenoslavenskog jezika hrvatske redakcije. Svoj začetak crkveni teatar doživljava u Zadru i okolici odakle se proširuje na sjever do Kvarnera i Istre te na jug do Budve, prodirući postepeno i prema unutrašnjosti. Analiza pokazuje da se u temelju srednjovjekovnih dramskih tvorbi nalaze čakavski dijalekti, pretežno dva velika dijalekta, srednjočakavski i južnočakavski. Među renesansnim autorima naročito se ističu Dubrovčani, napose Marin Držić. Imajući pred sobom sav prijeđeni put, prije svega naslijeđe Džore Držića, Vetranovića i Nalješkovića, Marin Držić donio je u svojim djelima i autentičnih dijalektizama i majstorsku uporabu aloglotskih elemenata razvijajući jezičnostilske postupke što ih nalazimo u njegovih prethodnika. Izvan Dubrovnika najvredniji su tekstovi hvarskih autora u kojih su snažni dubrovački utjecaji. U baroknom razdoblju dubrovački štokavski pisci, među kojima je najvažniji Ivan Gundulić, i dalje su dominantni i jakog utjecaja, pa su ti utjecaji izraziti npr. i u Pažanina Bartola Kašića i u Korčulanina Petra Kanavelića. Starijih dubrovačkih poticaja nalazimo i u Divkovića s područja istočnobosanskog dijalekta, dok se u prevođenju Molierea ističe Frankopan. Paralelno s ostalim baroknim tekstovima pojavljuju se i djela na čakavštini i kajkavštini, tj. uglavnom na cijelom području hrvatskih zemalja. Prosvjetiteljstvu i sentimentalizmu dalje bitno obilježje daju Dubrovčani. Među njihovim tekstovima naročito su zanimljive preradbe Molièrea i »Kate Kapuralica« Vlaha Stulića. Uz nešto djela napisanih u Bosni i u Slavoniji bilježimo i gotovo potpuno zamiranje čakavske književnosti sredinom 18. stoljeća. Među kajkavskim dramatičarima i jezičnim majstorstvom i neprevodilačkim karakterom opusa ističe se Tituš Brezovaču, u kojega su izrazitije nego u ostalih kajkavskih autora jezične karakterizacije lica. U cjelini se može zaključiti da su hrvatski dramski pisci doduše stvarali svoja djela prvenstveno za scenu, ali su njihovi tekstovi iskoristivi i u dijalektološkom radu. Očito je da mnoge stare drame u stanovitoj mjeri odražavaju dijalekatsko stanje u načelu onih krajeva gdje su stvarane, a potkraj 18. i početkom 19. st. imamo drame pisane bilo kajkavskim bilo novoštokavskim standardnim jezikom, razumije se, uz mnogo kolokvijalizama koji su naglašeno karakteristični za jezik dramskih djela.