Tronarječna dimenzija hrvatske književnosti prije i nakon formiranja jezičnoga standarda pruža specifične izražajne mogućnosti ne samo književnim stvaraocima već i književnim prevodiocima. U svojim istraživanjima hrvatske prevodilačke teorije i prakse autor se dosada bavio problemima prenošenja dijalektalnih tekstova ili interpolacija na strane jezike, a u ovome radu dotiče gotovo neistraženu tematiku o korištenju dijalektnog izraza pri prevođenju stranih književnosti u nas, ograničavajući se na pitanje pjesničkih prepjeva.
