Dugo je vremena hrvatska književna i kultumopovijesna znanost svaki oblik manifestiranja na talijanskom jeziku smatrala samo činom nacionalnog otuđivanja. Tako je po strani od hrvatskoga znanstvenog interesa ostala stoljetna prisutnost talijanskih kazališnih izvedbi na našoj obali (od konca 18. do konca 19. st.), smatrajući tu kulturnu pojavu sastavnim dijelom tuđinske duhovne djelatnosti. Uistinu, ne mogu se umanjivati i negativni učinci koje su te manifestacije s vremena na vrijeme nosile sa sobom, pridonoseći odnarođivanju domaćega autohtonog stanovništva pod austrijskom vlasti. Ali u novije vrijeme, osobito u pregledima teatarskog života hrvatskih primorskih gradova, sve se više ističu i neke neosporne vrijednosti te kulturne pojave. Autor ne teži dati cjelovitu sliku tih događanja, jer bi to iziskivalo dugogodišnji istraživalački rad. On želi, samo na nekim primjerima, ponajviše na podacima o zadarskom Plemićkom teatru (1783-1871), istaći one kulturološke komplekse koji su se na tlu hrvatskih primorskih gradova razvili upravo djelovanjem talijanskog teatra. Kao posebne vrednote autor ističe: podizanje suvremenih kazališnih zgrada prema europskim mjerilima, podizanje i organiziranje kazališnih ustanova, odgajanje kazališne publike i kazališnog ukusa, početak i razvoj kazališne kritike, poticanje domaćih autora u sastavljanju dramskih i glazbeno- scenskih djela itd. Veliki broj izvedbi dramskih i opernih djela tadašnjega europskog repertoara učinio je te duhovne vrednote dostupnima domaćoj publici. Autor zaključuje da ta složena problematika i nedovoljno istražena građa tog fenomena zaslužuje cjelovita i sustavna istraživanja te suvremena i objektivna vrednovanja.
