Poetika istarskog egzodusa

Sažetak

Rapalski ugovor potpisan 1920. označava početak fašističke vladavine u Istri i viae crucis istarske mladeži, posebno inteligencije, kojoj su presječeni svi putovi normalnog intelektualnog i duhovnog razvitka. Drago Gcrvais, Male Balota, Zvane Crnja, Ivan Bostjančić i drugi emigranti, rastavljeni od rodne zemlje, našli su u egzodusu svoju stvaralačku poetiku. Zajednička im je bila ljubav prema zavičaju, koja ih je uputila na predmetno tematska vrela i na čakavski dijalekt kao pjesnički izraz. Daleko od pomisli da esteliziraju vlastito sudjelovanje u dehumaniziranoj stvarnosti, čakavci su svojim pjesničkim nitima spajali duhovno opustjelu ruralnu sredinu i veliku mozaičnu sliku s vremenskim i prostornim oznakama kako bi istarska drama postala prepoznatljiva. Njihova poetika nije izašla iz škole već je nikla u egzodusu, iskrsla je iz unutarnje jezgre ukopane u duši beskućnika. Ona im je omogućila da urone u istarsku žalosnu stvarnost u kojoj su se ispreplele socijalne, nacionalne, etičke i druge komponente, da medu društvenim naslagama pronađu lirske elemente i unesu ih u pjesme bez artificijalnosti, kao autentične sastavnice. Iz lih razloga Antun Barac reče da njihova poezija “ima pravo na egzistenciju“.