Kako su se zvali 'sinovi' latinskog jezika?

Sažetak

Od 1970. sve se češće čuje da dijelovi pojmovnog instrumentarija nisu dorasli stanju u romanistici. Kritika se osobito pozabavila terminom dijalekta nakon što je postalo poznato (usp. Trumper, 1977) da postoje dvije vrsti dijalekata: oni koji su, kao središnji članovi makrodiglosija, istodobno podređeni i nadređeni i oni koji nemaju vlastitih dijalekata. Trumper je naglasio također da u jezičnoj stvarnosti žive jedne do drugih dvočlane diglosije i tročlane makrodiglosije. Najbolji su nazivi za članove potonjih: visoki jezik, srednji jezik i niski jezik. Time je arislotelovsko načelo Terlium non datur ("Ne postoji treća mogućnost") prestalo uživati svoju dotadanju isključivu vrijednost koju relativira načelo Tertium datur ("Postoji treća mogućnost"). Dodao sam mu postmoderni 'produžetak' ... scd non ulicjue ("... ali ta nije bezuvjetna") koji i nju relativira. Prvi lingvist koji je uočio eminentno relativističku bit svakog srednjeg jezika i koji je studirao njihovu ulogu uzduž osi vremena bio je Potpisani. On je malo po malo izgradio svoj relativistički model: služeći se uobičajnim kombiniranjem hermeneutskih i heurističkih postupaka i vodeći pri tome računa o mišljenjima nekih znamenitih 'disidenata' iz svoje struke uspjelo mu je da od 1986. do 1991. zaokruži svoj model i da pomoću njega prikaže nastanak i povijest na samo nekih osobito zanimljivih nego i svih romanskih jezika na nekonvencionalan način. Naslov ovog napisa namjerno je formuliran na 'provokativan' način kako bi se što bolje istakla neodrživost tzv. modela rodoslovnog stabla, koji - kako je poznato - operira u romanistici s malim brojem (8 do 16) jezika čija su nekadašnja imena u tradicionalnoj praksi identična sa suvremenima. U novije su se doba pojavili, između ’prajezika' i njegovih 'sinova', na jednom ili više 'međukatova' brojni apstraktni, često nasumce izabrani diasistemi. Po mom mišljenju broj 'jedinica' u tim 'stablima' daleko je od stvarnoga, jer treba računati s oko tisuću najstarijih romanskih jezika. Dvije formule za olakšavanje pamćenja, tj. Ex una (sc. lingua) piures ("Iz jednog jezika mnogi") i Ex pluribus paucae ("Iz mnogih jezika nekolicina") zadržavaju svoju vrijednost, iako treba znati da se prva konkretna imena jezika javljaju tek nakon završetka povijesne faze u kojoj se njihov broj znamo smanjio (lingua Romana, lingua nostra i si. 'imena' previše su uopćena). S obzirom da jezici nisu živa bića, "zgodnu" obiteljsku metaforu (i sve što je s njom u svezi) ne treba smatrati previše ozbiljnom; bilo bi uputnije govoriti o 'udružbi' (asocijaciji) romanskih jezika (koju, usput budi rečeno, ne resi ni uzajamna ljubav 'djece' i 'roditelja' ni 'braće' međusobno). Njen je razvoj bio uglavnom pravocrtan jer su recidive u smjeru porasta broja 'članova' bile i ostale moguće. 'Uvjeti igre' uvijek su isti ('jezikožderstvo', fuzioniranje, apsorbiranje, cijepanje, 'svrgnuće s prijestolja', 'jezična smrt' i sl.), kratko rečeno: lingua linguae lupus ("jezik jeziku vuk"). Bilo bi poželjno da neromanisti pokušaju primijeniti moj model na svom 'gradivu' kako bi verificirali odnosno modificirali njegovu općetingvističku jezgru.