Zenova savjest - savjest jedne epohe

Sažetak

Želja je autora ovog napisa da odredi u kojoj je mjeri književno djelo Itala Sveva još uvijek aktualno u današnjem povijesnom trenutku talijanske književnosti i u kojoj se mjeri ono može uklopiti u njezin kronološki slijed kao književni poziv kojim se u neku ruku završava talijanska književna tradicija iz druge polovice 19. stoljeća i najavljuju nove tendencije koje će karakterizirati talijansku književnost prve polovice 20. stoljeća. Poslije uvodnog dijela, u kojem je odredio mjesto (uz Pirandella) u kontekstu kompleksnih odjeka talijanskog Risorgimenta, autor analizira književnu pojavu poznatu kao »Slučaj Svevo« koja je svojevremeno (slično »Slučaju Silone« i »Slučaju Lampedusa«) zaokupljala interes talijanske i evropske književne kritike i utvrđuje da je Svevo morao najprije steći evropsku i svjetsku slavu da bi tek potom bio priznat i kao talijanski književnik. Talijanska je književna kritika, zaista, gotovo šutke prešla preko njegovih književnih djela od pojave njegova prvog romana 1898. pa sve do 1925. godine. U procjepu dvaju evropskih kultura, talijanske i njemačke, Svevo je, naime, izrastao u osebujnu književnu ličnost čija se djela, tematski i jezično (bez obzira ne neke leksičke i sintaktičke nekorektnosti koje su se, po savjetu vodećih talijanskih jezikoslovaca, posebno Devota, mogle lako ispraviti) nisu mogla bezbolno uklopiti u talijansku književnu tradiciju na prijelazu dvaju stoljeća, te su ih književni kritičari, dijelom nenamjerno a dijelom i namjerno, gotovo u cijelosti ignorirali. Kasnije, poslije objavljivanja njegova trećeg romana Zenova savjest, posredovanjem B. Crémieuxa, V, Larbauda i posebno J. Joycea — koji su Svevovu slavu pronijeli Evropom — talijanska se književna kritika nije više mogla oglušiti i Svevo je gotovo preko noći postao za talijanske književne kritičare i historičare bezmalo najzanimljivija tema. Put Svevova konačnog priznanja u Italiji raskrčio je prvi Eugenio Montale 1925. godine.