Djelujući osjetilno čovjek je dinamične procese prirodnog svijeta simbolizirao, odnosno, znakovno obilježio. U ovome članku autorica se bavi jezičnim prijenosom dana i noći kao isječka makrokozmosa koji odražava čovjekovu simboličnu repliku na kronična događanja u prirodi. Razmatra vremensko-svjetlosni kontinuitet u dvama egzemplarnim slavenskim jezicima: poljskom i hrvatskom. Govori o percepciji izvanjezične zbilje koje su jezični označitelji pojedinačni leksemi: imenice i glagoli.
