Ovaj rad teži sagledati položaj talijanskog jezika u Zadru na kraju 20. stoljeća. Zadar je kroz mnoga stoljeća bio bilingvalna sredina. Kao i u ostalim dalmatinskim gradovima, u njemu se stvarala književnost, ali često i na tri jezika: latinskom, koji je kao i drugdje bio vrsta "službenog jezika", narodnog-hrvatskog te talijanskog, koji su pisci iz ovih krajeva usvajali kao treći jezik, jer je on predstavljao približavanje velikoj kršćanskoj civilizaciji s kojom ga je spajalo more. Prisutnost talijanskog jezika u povijesti zadarskog školstva naglašena je za vrijeme mletačke, francuske i austrijske vladavine, kada je on imao privilegiran položaj u odnosu na hrvatski i kada je, osobito za vrijeme austrijske vladavine, u grad doseljavano italofono činovništvo i inteligencija. Usprkos političkoj oprečnosti, Zadar je kroz povijest postao stjegonoša književnih i uopće civilizacijskih kontakata hrvatsko-talijanskih i grad u kojemu je nastajala i njegovana je i hrvatska i talijanska kulturna baština, zahvaljujući upravo fenomenu dvojezičnosti. Zbog toga ni danas nije isto pisati o učenju talijanskog jezika naspram bilo kojeg drugog stranog jezika u Zadru. U radu su izneseni konkretni statistički podaci o broju današnjih govornika talijanskog kao materinskog jezika. Izneseni su i podaci o broju učenika talijanskog kao stranog jezika u zadarskim osnovnim, srednjim i visokim školama, te u privatnim školama za strane jezike. Navedeni su i nastavni programi te analizirani uvjeti i tehnike rada u nastavi talijanskog kao stranog jezika.
