Jezične promjene i intencionalistličko objašnjenje

Sažetak

U članku se ukazuje na dvije dominantne tradicije u lingvistici, socijetalnu koja proučava jezik u društvenoj sredini i asocijetalnu koju je okrenuta pojedincu kao izvoru objašnjenja jezičnih činjenica. Sličnu podjelu nalazimo u filozofskim pristupima jeziku u dva glavna pravca suvremene teorije značenja, teoriji komunikacijske namjere i istinosnim teorijama značenja. I u teoriji jezičnih promjena imamo paralelne tradicije. Postoji tradicija psiholoških objašnjenja jezičnih promjena dok se u sociolingvističkim pristupima naglašava utjecaj društvenih komponenti u jezičnim promjenama. Da li je moguće dati adekvatno objašnjenje i odgovor na pitanje zašto se, a ne samo kako se, jezik mijenja? U žarištu ispitivanja su četiri vrste objašnjenja: 1. genetsko, 2. funkcionalno, 3. probabilistlčko/statističko i 4. uzročno (dedukativno-nomičko). U članku se raspravlja o sva četiri moguća objašnjenja, pridodaje se još jedno intencionalističko i pokušava se ukazati na prednosti ovake vrste objašnjenja. U intencionalističkom objašnjenju jeziku se ne prilazi kao autonomnom sustavu, zatim se ne polazi od grupnog jezičnog ponašanja već je pojedinac polazište u objašnjenju jezičnog ponašanja. U argumentaciji se oslanja na Strawsonov pojam komunikacije kao intencije, zatim na von Wrightov pokušaj da se intencionalnost ne svede na mentalni čin već da ga se vidi integralnim dijelom onog što Wittgenstein naziva situacijom, ljudskim običajima i institucijama. U pozadini jest stav da između jezika, govornika i društva postoji takav međusobni odnos da je u objašnjenju jezičnih promjena potrebno taj odnos tako uskladiti da ni jednom elementu nije ništa bitno oduzeto a ni darovano.