Važnost proučavanja Marulićeve »Davidijade«

Sažetak

Znamenito djelo oca hrvatske književnosti — Davidijada — stoljećima se smatralo izgubljenim. Tek je god. 1924. pronađeno u torinskoj Nacionalnoj biblioteci, ali je, stjecajem okolnosti, ponovno za neko vrijeme, palo u zaborav, i konačno je naša nauka saznala za nj god. 1952. Uskoro poslije toga doživjela je Davidijada dva izdanja: jedno je priređeno u zemlji, a drugo u inozemstvu. Napisano je otada i nekoliko vrijednih radova o njoj, pri čemu se u prvom redu težilo za tim da se što točnije ustanovi izvorni Marulićev tekst, jer je jedini rukopis u kojem nam se Davidijada sačuvala (pjesnikov autograf) bio od vode dosta oštećen i stoga na mnogim mjestima teško čitljiv. Taj je težak posao danas — može se smatrati — s uspjehom obavljen. Međutim, samo djelo nije još ni izdaleka onoliko istraženo koliko to po svojim neospornim umjetničkim kvalitetama zaslužuje. Bilo je, doduše, već pojedinačnih vrijednih zapažanja o njemu, izrečeno je nekoliko mišljenja o karakteru toga djela i neka su sporna pitanja dobro uočena, ali do sada Davidijada još nije bila predmetom sistematske obrade gotovo ni u jednom pravcu. A bez temeljite analize njezina stila i cjelokupne pjesničke fakture nije moguće odrediti njezino mjesto u Marulićevu književnom opusu, kao ni stvoriti konačan sud o njegovoj epskoj tehnici, što drugim riječima znači da još uvijek nemamo cjelovitu sliku o Maruliću kao pjesniku i umjetniku. Zbog ograničenog prostora, ovdje ću se osvrnuti samo na neke probleme — na one koje smatram najvažnijima u budućem radu, pa ću iznijeti svoje poglede na njih, a s time u vezi i neke rezultate svojih dosadašnjih istraživanja.