Russellova etička teorija

Sažetak

U raznovrsnosti problematike kojom se Bertrand Russell bavio, važno mjesto imaju i njegovi etički pogledi, iako su razasuti po raznim njegovim spisima. Ni Russell niti mnogi njegovi prikazivači ne bi svu problematiku kojom se ovaj plodan i kontroverzan mislilac bavio, nazvali filozofskom. Jer sam Russell je ponekad etiku i društveno-humanističku problematiku ubrajao u krug filozofskih problema, a još češće isključivao polazeći od toga da su kognitivna i vrijednosna problematika strogo odvojene. Russell je istakao da je upravo vrijednosna problematika ono što filozofiju odvaja od znanosti. A kako se zalagao za stvaranje filozofije koja se oslanja na znanost, a isto tako je tvrdio da temeljne vrijednosti ne mogu biti dokazane, smatra da za sferu vrijednosti nema mjesta u strogoj znanosti niti u znanstveno orijentiranoj filozofiji. Taj odnos Russell razmatra ovako: znanost utvrđuje istine, etika se bavi vrijednostima, a ako je filozofija svojevrsna znanost, etika tu ne spada. Iako je Russell izvodio ovakve zaključke, ipak ostavlja etiku u sferi filozofije, ali je razmatra kao bitno izdvojenu oblast sa drugačijim statusom od onoga koji ima naučno zasnovana filozofija, logika i epistemologija. Za ovo podvajanje kognitivne i vrijednosne problematike Russell nalazi razlog u tome što su temeljni stavovi etičkih koncepcija nedokazivi. Ali to je slučaj i sa najosnovnijim filozofsko-naučnim stavovima, koje je sam Russell pokazao kao nedokazive. Fundamentalni postulati su ii u spoznajnoj i u vrijednosnoj sferi nedokazivi; oni imaju svoje onotološke pretpostavke i svoje gnoseološke principe, isto tako temeljne kao što su i vrijednosni principi u sferi ljudskog doživljavanja. Iako se to dvoje ne može poistovjetiti, ipak i jedno i drugo spadaju u ljudsku spoznaju različite vrste i stupnja objektivnosti. Etička teorija B. Russella nije jedinstvena. On je i ovdje, kao i u drugim sferama znanja, mijenjao svoje poglede. U početku intuicionist, isto kao i Moore smatra da se »dobro« ne može definirati, ali se može intuitivno spoznati. Zatim je to gledanje odbacio, smatrajući da su svi vrijednosni iskazi izražaj emocija, da imaju optativni, a ne indikativni karakter i time zasnovao emotivistički pravac u meta-etici. Ali njegov emotivizam ubrzo poprima društveni karakter, jer uviđa da je u vrijednosno-etičkim stavovima uz emocije prisutna i naša želja da budu prihvaćene u društvu. Tako Russell izbjegava relativizam u etici i gradi objektivnu osnovu za svoju etiku i u tome vidi mogućnost naučnog zasnivanja etike.