U 8. i 9. poglavlju "Rasprave o metafizici" Leibnitz, na temelju prethodno izloženog potpunog pojma jednostavne supstancije, pokazuje unutarnju svezu između supstancijalne inđiviđuacije i reprezentacije. Suprotstavljajući se povijesno naslijeđenom kasnoskolastičkom razumijevanju pitanja individuacije, Leibnitz uspostavlja princip identiteta nerazlučivoga i iz njega, u osloncu na tontistički nauk o anđelima, dokazuje bitni individualitet jednostavne supstancije. Princip individuacije, po Leibnitzu, nije u akcidentalnim određenjima supstancije, nego u samoj njezinoj biti koju konstituiraju sve njezine modifikacije i koja se očituje prije svega kao moć reprezentacije. Ono što određuje svaku pojedinu supstanciju u njezinu individualitetu različit je stupanj jasnoće i ođjelitosti, te različita perspektiva njezine reprezentacije cijelog univerzuma.
