Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća u evropskim zemljama javljaju se reformni pravci u pedagogiji, među kojima i radna škola, koja je iz temelja uzdrmala tradicionalnu pedagogiju. Pokret radne škole značajno se osjetio i na području Hrvatske, pa je ukazao na formalizam i neefikasnost herbartovskog načina odgojno-obrazovnog procesa. U isto vrijeme je ukazao na dijete kao subjekt i njegovu aktivnost u procesu odgoja i nastave. U nastavnom procesu istaknuta su nova načela: rada, samoaktivnosti i spontane samoradnje. Od svih smjerova koji su se razvijali u Hrvatskoj, radna škola je bila najzastupljenija. Tridesetih godina našega stoljeća kada se uvidjelo da nema materijalnih sredstava za realiziranje ideala škole ručnog rada, do izražaja više dolazi kulturna i funkcionalna pedagogija. Radna škola u Hrvatskoj imala je mnogo istaknutih pristalica, ali i protivnika. Uz mnoga lutanja i nesnalaženja ipak je pridonijela da se u školi više razmišlja i ostvaruje na suvremeniji i napredniji način nastava i odgojni rad.