Respektirajući teorijsko shvaćanje da je diferencijalni pristup najprimjereniji pri proučavanju prilagođavanja u staračkoj dobi, obavljeno je ispitivanje kod 126 starijih osobu oba spola. Prosječna dob ispitanika iznosila je 76 godina a ispitane su tri skupine: skupina što živi sama u vlastitom domu, skupina što živi s obitelji i skupina iz doma umirovljenika. Psihološko funkcioniranje tih ljudi mjereno je skalama lokusa kontrole, well-beinga, samoefikasnosti, samopoštovanja, usamljenosti i općeg životnog zadovoljstva. Upitnikom koji je primjenjivan usmeno (kao i sve skale) prikupljeni su podaci o broju aktivnosti, osjećaju korisnosti te procjena vlastitoga zdravlja. Rezultati uspoređivanja psihološkog funkcioniranja ovih triju skupina pokazali su da se skupina iz doma razlikuje od ostale dvije. Te su razlike stabilne i istosmjerne u smislu višeg stupnja eksternalnosti, nižeg aktiviteta i osjećaja korisnosti. Skupina što živi sama i domska skupina ne razlikuju se međusobno u well-beingu, usamljenosti i u općem životnom zadovoljstvu, ali se razlikuju od skupine iz obitelji. U aspektima samopoimanja nema razlike između tri ispitane skupine starijih osoba. Općenito, rezultati indiciraju da su efekti uvjeta smještaja izraženi u onim aspektima ličnosti koji se mogu nazvati stanjima, a ne u onima što se nazivaju crtama.
