Relacije usamljenosti i samoefikasnosti s nekim osobnim varijablama

Sažetak

Usamljenost se određuje kao subjektivno nezadovoljstvo interpersonalnim odnosima, nastalo ili uslijed promjena trenutnih socijalnih odnosa ili uslijed promjena u željama i potrebama za socijalnim odnosima. Kako na oblikovanje i formiranje socijalnih veza i odnosa utječu i sposobnosti pojedinaca, ovim istraživanjem se, između ostaloga, pokušao utvrditi odnos između usamljenosti i samoefikasnosti. Uzorak ispitanika sačinjavalo je 88 studenata Filozofskog fakulteta u Zadru, koji su bili uključeni u ispitivanje dva puta, u vremenskom razmaku od 15 dana. U ispitivanju su primijenjeni upitnik opće samoefikasnosti, kratki oblik UCLA upitnika usamljenosti, upitnik perfekcionizma, te upitnici optimizma i pesimizma. Također su ispitanici procjenjivali i svoje zadovoljstvo studijem ali i životom uopće. Rezultati ispitivanja pokazali su da između opće samoefikasnosti i usamljenosti, kao i između opće samoefikasnosti i pesimizma, postoji negativna povezanost, dok između perfekcionizma i usamljenosti postoji pozitivna povezanost, isto kao i između pesimizma i usamljenosti. Uz zadovoljstvo životom, koje je najbolji negativni prediktor usamljenosti, perfekcionizam se pokazao kao najbolji pozitivni prediktor usamljenosti, dok se optimizam pokazao kao jedan od glavnih pozitivnih prediktora opće samoefikasnosti.