Vjera - između nade i iracionalnog subjektiviteta

Sažetak

Naše najznačajnije enciklopedije, leksikoni, pa i stručna sociološka literatura ne prave razliku između termina religija i vjera . Uobičajeno je da se uz odrednicu vjera stavlja samo naznaka da se pogleda odrednica religija . Identifikacija »vjere« i »religije« prisutna je u sociološkim raspravama i u svakodnevnoj upotrebi. Budući da je riječ o terminu koji se upotrebljava u religijskim sistemima, ne može se zanemariti stav pojedinih institucionalnih religija o poimanju razlike između vjerskog i religijskog. Termin vjera upotrebljava se prvenstveno u njegovu religijskom značenju, ali je ušao i u sekularnu upotrebu, jer i za svjetovne strukture također može biti karakteristična religijsko-vjerska struktura svijesti kao iracionalan način razmišljanja usmjeren prema autoritetu, temeljen na vjerovanju, a ne na činjenicama. Vjera se zasniva na stavu, a ne na opservaciji i evidenciji. Ona spada u oblast ljudskih opredjeljenja. Za vjeru nisu bitni objektivni kriteriji niti znanstvene osnove. Religijska vjera može biti samo iracionalni subjektivitet. Institucionalizirana religija javlja se kao čuvar vjere, daje definicije i tumačenja, sudi tko može pripadati zajednici vjere. Temelje kršćanskog shvaćanja vjere snažno je uzdrmao empirizam, zatim prosvjetiteljstvo, te njemački idealizam. Teorijski i praktično udarac vjeri zadaje misao Marxa i Bngelsa i njihovo dinamičko shvaćanje prirode i društva. Umjesto nekritičkog prihvaćanja pretpostavke o nadnaravnosti svijeta i osoba, marksizam promovira pozitivnu potvrdu čovjeka, društva i rada - umjesto religijske vjere na djelu je praktički humanizam.