Antropologijska strujanja u novijoj teologijskoj misli

Sažetak

U teologijskoj misli, osim tradicionalnog, ortodoksnog shvaćanja o objavljenoj, supraracionalnoj vjerskoj istini i o nadnaravnom, božanskom porijeklu religije po kojem je vjera dar neba, božje milosti, posredovana božanskim nadahnućem preko božjeg znaka, u novije vrijeme javljaju se i antropogena shvaćanja porijekla religije (biskup i teolog J. A. T. Robinson npr.), po kojima je ona ljudski proizvod što proizlazi iz ljudske naravi, iz njene potrebe za transcendiranjem u beskonačno, a što je zapravo utemeljivanje teologije u antropologiji, teizma u humanizmu. U suvremenoj kršćanskoj teologiji vidljiva je idejna prisutnost nekih suvremenih filozofijskih pravaca, osobito fenomenologije i filozofije egzistencije, posredovana utjecajem misli M. Heideggera. Štoviše, u novijoj teologiji i marksizam se tretira na nov, otvoreniji i realističniji način. Budući, dakle, da se spomenuta teologijska strujanja kreću nužno prema filozofiji (čovjek i njegov zemaljski spas postaju predmetom religijske misli), s njima je onda lakše uspostaviti filozofski dijalog (također i s marksističkog polazišta). Te nove tendencije došle su osobito do izražaja pojavom liberalne dijalektičke protestantske teologije između dva rata (R. Bultniann, K. Barth), zatim kod nekih značajnih suvremenih katoličkih teologa, od kojih ćemo prikazati vjerojatno najznačajnijeg - Karla Raimera.