Filozofska razmatranja o metodologijskim zadacima socijalne antropologije

Sažetak

U suvremenoj znanosti, osobito u društvenim i humanističkim znanostima, bez obzira na različite teorijsko-metodologijske orijentacije i polazišta, priznaje se i opće je prihvaćeno, bar deklarativno, da teorijska shvaćanja određene znanosti određuju selektivno što će se i zašto istraživati, tj. opseg, smjer i granice istraživanja (predmet), te, s tim u vezi, i kojim će se teorijsko-empirijskim postupcima i instrumentima istraživati (metoda). U humanističkoj teoriji socijalne (ili kulturne) antropologije kao znanosti o čovjeku, o onom eminentno ljudskom (ta anthropina) i svojevrsnosti kulture, svakako su implicirana i filozofijsko-antropologijska i socijalno-filozofijska shvaćanja o naravi i biti bića-čovjek, o smislu ljudske društvenosti i cilju povijesti, zatim aksiologijska shvaćanja o vrijednosti i svrsi ljudskog stvaralaštva i angažmana, te gnoseologijska o mogućnosti spoznajnih dohvaćanja univerzalnih ljudskih značajki i njihove povijesne manifestacije. To dakako uključuje i određene metodologijske reperkusije. To je prije svega upotreba osnovne filozofijske metode - transcendentalnog promatranja biti fenomena - čovjek, budući da je to eminentno transempirijsko, metafizičko područje, što se ne može nikada teorijski do kraja iscrpsti niti bez ostatka iskustveno, znači ni znanstveno verificirati. Osim toga, budući da se čovjek, njegov ljudski svijet i specifična ljudska situacija mogu veoma malo mjeriti, a neposrednim promatranjem dobiti obavještenje samo o vanjskim manifestacijama ponašanja ljudi (a ne i o njihovim dubljim motivima i smislu), to je, uz neposredno (participantsko) promatranje i komparatlvno-povijesnu metodu, i kvalitativna analiza, u antropologiji mnogo značajnija od postupaka kvantitativne analize.