U blještavilu razigrane prirode koja im je punila osjetila neprestanom mijenom živih i neživih oblika grčki su filozofi počeli otkrivati unutarnji red kao bit i suprotnost prividne nesređenosti pojava. Stvorili su tako misaone jezgre koje će se kasnije, sve do našeg stoljeća, udružene s novovjekim racionalnim i empirijskim istraživanjima, razvijati u koncepcije kozmosa zasnovanog na matematičkoj, kauzalnoj, dijalektičkoj i teleološkoj zakonitosti.
