Svezak 11 Br. 7 (1973)

Morfološke inovacije u hrvatskosrpskom jeziku

Vladimir Anić
Ovdje će se razmatranje morfoloških inovacija usmjeriti na pojave indeklinabilnosti i odnose u gramatičkom broju, tj. na odnos između duge i kratke množine u raznim idiomima standardnog jezika. Stalno ulaženje internacionalnih i stranih riječi u hrvatsko-srpski jezik nameće određena pitanja u vezi s njihovom deklinacijom i mogućnošću prilagođavanja našoj paradigmatici. Praksa standardnog jezika traži, a katkada i prejudicira rješenja, ali ne dovodi uvijek do jasnih pogleda na problem u njegovoj biti ni do željenog stupnja formalizacije, potrebnoga u praktične svrhe. Taj je zadatak nauke o našem jeziku važan i, čini se, u dogledno vrijeme ostvarljiv, Međutim, problem morfoloških inovacija u hrvatsko-srpskom jeziku stalno se nameće s novom aktualnosti, pa je kao takav uspješno tretiran, a dobio je i dalekosežnu teorijsku razradu.

Sociolingvistička situacija i problemi jezične standardizacije u slavenskom svijetu XVIII stoljeća

Dalibor Brozović
U posljednjem desetljeću raste zanimanje za specifičnu sociolingvističku problematiku u slavenskom svijetu XVIII stoljeća, osobito njegove druge polovice. Ne mislim pri tom na tradicionalne teme u sociolingvistici individuuma (jezično ponašanje pojedinca prema kolektivu i obratno, ili pak jezično ponašanje pojedinca prema pojedincu), nego na sociolingvistiku kolektiva, i to posebno na onu što s jedne strane graniči s etnolingvistikom, a s druge se specijalizira za pitanja jezične standardizacije. Za tu granu sociolingvistike upotrebljava Ž. Muljačić termin »standardologija«, što je po mojem mišljenju uvjetno dobro, ali potrebno je da uz taj termin upotrebljavamo bar povremeno i atribut »lingvistička« ili »jezična«, jer sama riječ standardologija može se punopravno odnositi na bilo koju konkretnu problematiku standardizacionih procesa (npr. u proizvodnji, razmjeni, pravnim odnosima i si.) ili pak na opće zakonitosti svih standarda u ljudskom društvu. Adekvatan bi termin možda bio »koinologija«, s obzirom na to da tip sociolingvistike o kojem je riječ obuhvaća i proučavanje međusobnih odnosa između raznih iznaddijalekatskih idioma, uključujući dakle i takve supstandardne i interdijalekatske idiome za koje se s više ili manje opravdanosti upotrebljava termin » koine«, s time da interđijalekatski ili supradijalekatski koine predstavlja u mnogim slučajevima materijalnu osnovicu za formiranje jezičnoga standarda. No u ovome ću se radu služiti Muljačićevim terminom »(lingvistička) standardologija«.

Motiv patriotizma u hrvatskim putopisima (i) putopisi ilirizma

Ante Franić
Kao historijska kategorija pojam patriotizma je i u povijesti hrvatskog naroda u posljednja dva stoljeća doživljavao određene zakonomjerne promjene u značenju, i u pozitivnom i negativnom smislu, počevši od društveno progresivnog nacionalno-slobodarskog značenja (tipa Francuske revolucije 1789. i njezina gesla o Slobodi, Ravnopravnosti i Bratstvu) preko romantičarski zanesene glorifikacije patriotizma kao najviše građanske etičke (i estetske) vrline i preko buržoaske lažne verbalistike o svetosti domovine te kozmopolitsko-nihilističke i tzv. »internacionalističke« negacije »rodne grude« pa do nacionalšovinističkih »patriotskih« varijanata izdajstva i konačno do istinskog socijalističkog patriotizma. Taj historijski fakat, do danas u hrvatskoj historiografiji nedovoljno proučen i (ponekad maglovito) protumačen, nije se u svim svojim vidovima jednakomjerno odrazio u hrvatskoj književnosti, pa čak ni u pojedinim pripadajućim literarnim razdobljima. Ne ulazeći u tu vrlo kompleksnu problematiku, koja polifono zadire u tematiku naznačenu u naslovu, mora se odmah naglasiti da je ipak cjelokupna hrvatska književnost u tih stotinu i toliko godina, pa tako i putopisna proza od Mažuranića i Nemčića do Krleže i Segedina, stajala u znaku tih društvenih i političkih, u mnogočemu specifično hrvatskih varijacija pojave i pojma patriotizma.

Fenomen ekspresionizma u hrvatskoj lirici

Nikola Ivanišin
Ne bi se moglo reći da postoji hrvatska ekspresionistička lirika, jer ne postoji nužno potrebni kvantitet ekspresionističkih pjesnika, koji su stvarajući pjesme u određenom vremenu oživotvorili neophodni kvalitet na osnovu čega bismo o takvoj lirici govoriti mogli. U tim - takvim relacijama ne postoje valjda liričari - isključivi ekspresionisti. Niko od njih nije pisao isključivo ili bar pretežno ekspresionističke pjesme, a da je to ponekomu od njih i uspjelo, kvalitet tih pjesnika - pjesama bio bi znatno umanjen i zato, jer bi mogao biti definiran samo jednim »izmom« - u ovom slučaju »ekspresionizmom«. Teško je reći da li u našoj lirici postoje pojedine bitno ekspresionističke pjesme u kojima izraziti je ne bi bili zastupljeni elementi dotadašnjih tj. ne-ekspresionističkih poetičko-poezijskih navika -struktura- shema.

Dva sistema u prenošenju elemenata stiha

Zlatan Jakšić
Pitanja i problemi pred kojima zastaje prevodilac literarnoga teksta brojna su i teška, a teorija prevođenja ne daje odgovora ni na ona osnovna. Sami prevodioci kao i njihovi kritičari još se nisu suglasili u tome da li treba prevoditi svaku riječ originala, ili je dovoljno prednijeti same ideje; mora li prijevod odražavati stil pisca ili stil prevodioca; mora li prevedeno djelo biti suvremenik originala ili prevodioca; smije li prevodilac dodavati ili oduzimati originalu itd. K tomu prevodilac poezije prisiljen je rješavati i specifične probleme, uz one već poznate probleme vesifikacije. Uzmimo na primjer pitanje bukvalnog prevođenja ili prepjevavanja stranog pjesnika. U valoriziranju tih metoda obično se polazi od pretpostavke da se prepjevavanjem pjesme može ostvariti viši stupanj estetske doživi jajnosti, ali da se ne može istodobno garantirati stopostotna autentičnost misli i ideja. I obratno: da se bukvalnim prijevodom sigurnije može prenijeti ideja i smisao originala, ali ne može se dostići željena umjetnička razina. Ako je to tako, za koju se od dviju metoda odlučiti i kojoj dati prednost? Osim toga, opredjeljenje za jednu od metoda zavisit će i od niza raznih faktora: od sposobnosti i temperamenta prevodioca, od njegovih mogućnosti i afiniteta; od prirode jezika s kojega i na koji prevodi; od stupnja stranog poznavanja jednoga i drugoga jezika; od samoga teksta, koji može biti lako prevodiv i gotovo neprevodiv. Dodajmo još da su rijetki prevodioci poezije što se konstantno služe jednom određenom metodom za prevođenje stiha, jer u jednoj istoj pjesmi mi možemo naći bukvalno prevedene strofe paralelno s prepjevanima, ili bukvalno prevedene stihove u kombinaciji s prepjevanima.

Hrvatsko-slavenski književni odnosi u doba hrvatske moderne

Nevenka Košutić - Brozović
Konac XIX i početak XX stoljeća, poznat u hrvatskoj književnoj povijesti kao doba hrvatske modeme, stilski je heterogeno razdoblje, u kojem se književno stvaralaštvo kreće u širokom dijapazonu od realističkog, naturalističkog i impresionističkog do skromnih početaka simbolističkog i futurističkog izraza. Takva mješavina stilova nazočna je doduše u to doba i u drugim evropskim književnostima, ali rijetko je gdje, osim u slavenskima, i to prvenstveno onima srednjoevropskoga kruga, našla svoje mjesto i u programatskim napisima, gdje se pod firmom »slobode stvaralaštva« otvaraju vrata svim evropskim strujanjima, pravcima i pobudama, sve u želji da se što prije nadoknadi zaostajanje i krene u korak s Evropom. U tom su procesu značajnu ulogu za hrvatsku književnost odigrali i kontakti sa slavenskim zemljama i njihovima literaturama, koji su na samom razmeđu stoljeća bili mnogo življi nego ikada, a poznavanje pojedinih slavenskih jezika i književnosti mnogo potpunije nego u prethodnim razdobljima. Dapače, mada Modema znači otvaranje prema zapadnoj Evropi i skandinavskim književnostima, ona ne napušta u nas već tradicionalnu svjesnu slavensku orijentaciju, koju će propagirati, što stvarno, a što pretežno deklarativno, predstavnici svih generacija i grupacija toga razdoblja.

Hrvatska epika XVI i XVII stoljeća prema evropskoj književnoj baštini

Franjo Švelec
Pišući kako je svoju Juditu (1501) sastavio »po običaju naših začinjavac i jošće po zakonu (...) starih poet«, Marko Marulić je nedvosmisleno i točno odredio svoje pjesničko ishodište u književnoj tradiciji vlastitog jezika i u bogatoj epskoj tradiciji evropskoj, u prvom redu grčkoj i rimskoj, a onda i talijanskoj. Odredio je u stvari putove na sjecištu kojih se rodila čitava hrvatska svjetovna književnost, i ne samo rodila nego i dalje rasla, samo su funkciju »začinjavac« sve više preuzimali sami tvorci te književnosti, pa je gotovo svaki od njih kao svoga »začinjavca« mogao naznačiti kojega od svojih prethodnika ili više njih. U takvu se odnosu - imamo li u vidu epiku - sasvim lijepo mogu promatrati Zoranić i Krnarutić prema Maruliću, Baraković prema Zoraniću i Maruliću, Gundulić prema Vetranoviću i vjerojatno prema Maruliću, a N. i P. Zrinjski.

Instrumentalistička teorija o jeziku i Karl Marx

Heda Festini
Najprominentnije lingvističke teorije o jeziku (jezik-standard) implicitno sadrže neke komponente instrumentalističke koncepcije. Najmodernije teorije lingvističke semantike (generativna gramatika) vrlo su bliske instrumentalističkom tretmanu značenja kao konotativno-denotativnog međuodnosa. Međutim, u filozofiji jezika, kao i u filozofskoj semantici, instrumentalistička koncepcija o jeziku još nije izgrađena u teoriju. Da ne bi opet postala aktuelnom nekadašnja Quineova slična tvrdnja i za odnos lingvistike i filozofije jezika, nameće se filozofiji jezika i filozofskoj semantici kao urgentna zadaća izgradnja instrumentalističke teorije o jeziku. Teorijsko razjašnjenje instrumentalnog karaktera jezika, sa stanovišta filozofije, moglo bi također biti od koristi i lingvistici.

Jedno gledanje na francusko nestalno »e« u suvremenom francuskom jeziku

Krešimir Sladoljev
U gotovo svim paradigmama samoglasnika francusko »e«  figurira u nizu prednjih zaokruženih samoglasnika: ce, a, &, y; u posebnom se poglavlju govori o svim mogućnostima i zabranama njegova izgovora. Artikulaciono, po mjestu i načinu izgovora, smješta se dosta neodređeno između 0 (zaokruženo zatvoreno e) i ce (zaokruženo otvoreno e), ali i tu postoje neslaganja. To se »e« (o) često, s obzirom na mjesto i način izgovora, izjednačava sa 0 (zaokruženo zatvoreno e), osobito kada se nalazi iza takozvanih nerazdvojnih grupa suglasnika, kao: er-, fr-, gr- itd.

Gustave Guillaume u svjetlu de Saussureove lingvistike

Vjekoslav Ćosić
Od početka dvadesetog stoljeća francuska je lingvistika imala nekoliko izrazitih veličina (Meillet, Brunot, Marouzeau, Guillaume, Gougenheim, Benveniste, Martinet) uz mlađe, danas u punoj snazi (Wagner, Antoine, Dubois, Pottier). Svaki od njih, tko više tko manje, zasebno je poglavlje lingvističke misli. Ima se međutim dojam da sve te veličine postoje paralelno, u nekoj vrsti naučne koegzistencije, tvoreći tako panoptikum francuske lingvistike XX stoljeća. Ni jedan od njih nije uspio nametnuti svoju teoriju u onoj mjeri kao Bloemfield ili Chomsky u SAD.

Od koga je A. Fortis mogao dobiti tekst »Hasanaginice«?

Žarko Muljačić
Već devedesetak godina traje znanstvena diskusija o načinu na koji je Alberto Fortis (1741—1803) došao do teksta slavne narodne balade »Hasanaginice«, koju je, kao što je poznato, objavio u originalu i u talijanskom prijevodu u 1. svesku svog Viaggio in Dalmazia (Mleci, 1774), Autor shvaća termin tekst u širem smislu, tj, kao suvisao skup izričaja koji nije nužno pismena karaktera. Nijedna od suprotnih teza nije dosad potvrđena nepobitnim dokazima. Zastupnici prve teze, po kojoj bi Fortis bio imao pred sobom gotov prijepis, dokazali su doduše da je krajem XVIII st. postojao u Splitu živ interes za našu narodnu poeziju i da se na tom polju istakao i Fortisov prijatelj Julije Bajamonti (1744-1800), ali nije bilo moguće dokazati da je tzv. splitski rukopis, koji je poslije objavio F. Miklošič (i koji su osobito proučavali M. Murko i M. Curčin, postojao prije izlaska Fortisove knjige. Isto tako nije bilo moguće dokazati da je Marko Bruerovič (rođen oko 1770; kao dijete došao 1772. u Dubrovnik sa svojim ocem, francuskim konzulom) saopćio A. Fortisu tekst »Hasanaginice« iz prostog razloga što on u tako mladoj dobi to nije bio u stanju uraditi.

U agoniji: od novele do drame

Luko Paljetak
U obuhvatnom i raznolikom Krležinu djelu, novele i po obimu i po tematici zauzimaju mjesto i značajno i posebno. Okupljene u dvije knjige, Hiljadu i jedna smrt i Hrvatski bog Mars, sve se one zapravo ogledaju i virtuozno poigravaju jednom jedinom, za Krležu kardinalnom i opsesivnom, temom smrti u različitim njezinim aspektima, uvijek krajnje iznijansiranim i suptilnim, čemu na dnu uvijek stoji profinjena psihologija sredisnje inteligencije pojedinca, u kojoj je onda lako otkriti, naslutiti i prepoznati model cijele jedne društvene strukture, pa izvući i odgovarajuće sociološke generalizacije, koje su, u svakom slučaju, uvijek od perifemijeg značenja u usporedbi s esencijalnim problemom.

Dalji Zmajevi njemački uzori

Jevto M. Milović
Jovan Maksimović priča da je Jovana Jovanovića Zmaja za vrijeme svoga đakovanja u Beču (1884-1885, 1887-1889) češće posjećivao i da ga je »više puta zaticao pri takvom odmoru od rada u kafani«. »Neko vreme«, tako nastavlja Maksimović, »dok je [Zmaj] sedeo na Hernalser-Gürtel, odlazio je u jednu skromnu, ali živahnu i idiličnu restoraciju, kuda su svraćali na pivo majstori i kalfe iz obližnjih radionica. On je voleo da vidi njihova radnička, dobroćudna i otvorena lica, i njihov živahan, ovda onda i suviše glasan razgovor pri krigli bečkog lagerbira ne samo da mu nije smetao pri čitanju novina, no ga je, očevidno, još oduševljavao i radovao. Tu, u kakvom kutku kafane, udubio bi se naš Zmaj u bečki Tagblatt, Novu Slobodnu Presu, Fliegende Blätter, Kikeriki, Humoristische Blätter, Der Floh, bečki šaljivi Figaro itd., obaveštavao bi se o onom što biva u svetu i u večno zanimljivom i pri- vlačnom Beču, i u isti mah bi tražio materijala za svoje ’Puslice’, za veće i manje šaljive pesmice u ’Starmalom’. Uz to je obično donosio i srpskih, političkih i književnih listova od kuće, i tako bi, pri takoj lektiri, provodio, koje pred ručak, koje pred večeru po dva sata, ako ne i više dnevno. Novine su Zmaju bile najglavnija lektira u toku čitave druge polovine života, ako ne i za vreme celog veka. To je isto opazio i ne jedan put mi saopštio i Dr M. Sević. Način života Zmajeva u Zagrebu i u Beogradu nije u mnogom odstupao od onoga u Beču«.

Talijanski dijalektalni teatar između renesanse i romantizma

Glorija Rabac - Čondrić
Prisutnost dijalektalnih komediografa Angela Beolca zvanog Ruzante, Andrea Calma i Gigija Artemija Giancarlija u renesansnom teatru djelovalo je izazovno na mnoge umišljene umjetnike koji su u dijalektalnoj ili pluridijalektalnoj upotrebi vidjeli izlaz za svoj deficitarni talent. Jezični i dijalektalni promiskuitet - usmjeren na mehaničko izazivanje smijeha - sam je po sebi ukazivao na dezintegracioni proces renesansnog izražajnog jedinstva i otvarao put commediji dell’arte, gdje se pretvorio u neku vrstu pokretačke snage ili je postao surogat komične komponente. Dok je "lingvistički ideal u društvu s aristokratskim i rafiniranim manirama i težnjama, kakvo je bilo društvo intelektualaca u cinquecentu, koje je živjelo u dvorskom ambijentu ili je bilo orijentirano na nj ili pak pod njegovim utjecajem, bio ideal isto tako rafiniran i aristokratski jezik, što je odgovaralo njegovu estetičkom i hedonističkom idealu... - dok se odvijala borba protiv preostalih pobornika latinske riječi -što ne dopušta da se govori- o bilingvizmu u smislu valjane afirmacije latinskoga pored talijanskog jezika u usmenoj i pisanoj upotrebi", dotle "ostaje onaj drugi bilingvizam koji se može razabrati u dualizmu vulgarni (tj. talijanski) - dijalekt"; dotle je, konkretnije rečeno, grupa književnika, koja se formirala usred društvenih promjena, osjetila potrebu za probijanjem kore konvencionalne književnosti i manirizma, za razbijanjem mehanički montiranoga leksičkog, sintaktičkog i stilističkog aparata pribjegavajući svakodnevnom govoru, mobilnom i vitalnom, koji je građanska klasa stvorila za sebe i koji je dobivao silan impuls od raznih narječja.


Osnovni problemi trubadurskog pjesništva

Vera Geresdorfer
Za književnost modeme Evrope epska junačka pjesma, dvorski roman i lirska pjesma trubadura predstavljaju tri ključna izvora inspiracije, stvaralačkog potencijala i stila. U oblasti naše domaće romanistike lirsko pjesništvo trubadura ostaje zanemareno, tj. njegovi najznačajniji i najzanimljiviji vidovi nisu još ni do danas sustavno prikazivani u našoj stručnoj literaturi, nekmoli problemski razrađivani. Kao pojava i kao sadržaj, pjesnička umjetnost trubadura poticat će uvijek iznova istraživačku radoznalost i zanimanje svakog tko se bavi srednjovjekovnom francuskom književnošću i njezinim jezikom. Ovaj članak izlazi prvenstveno iz želje da u domaćoj romanističkoj stvarnosti iniciramo proučavanje provansalskog jezika i književnosti te predstavlja skicu osnovnih problema trubadurske poezije. Ograničenost prostora kojim za tako široku, složenu građu raspolažemo, nalaže nam da predmet našeg zanimanja reduciramo na njegove najopćenitije vidove koji u teoretskim raspravama i polemikama svjetskih romanista obilježavaju još i danas pitanja bez određenog, pouzdanog odgovora. Ako pođemo ođ trubadurskog pjesništva kao od pojave i od sadržaja spontano se nameće problem njegova podrijetla s jedne, te problem pristupa njegovoj sadržajnoj građi s dmge strane. Postanak provansalske lirike ostao je sve do danas predmet različitih hipoteza. Jean de Nostredame jedan je od prvih koji je u djelu Vies des plus célèbres et anciens poètes provensaux (1575) pokušao kolijevku trubadurske lirike naći u Provansi. U posljednjih sto pedeset godina pojavljuju se pristaše različitih koncepcija i teorija. Izdvojili bismo tri karakteristične teze: pučku ili folklornu, arapsku i latinsku tezu.

Komično i groteskno protiv romanesknoga u romanu »Education sentimentale« Gustava Flauberta

Tomislav Skračić
Uza sam naslov svoje rasprave »O romanesknom« A. Thibaudet priključuje podužu bilješku, nudeći u njoj svoj napis kao poticaj za diskusiju koja bi rezultirala određivanjem pojma romanesque. No, umjesto nekog uzorka, on daje samo bitnije odrednice buduće definicije. Po njemu, radi se o osjećaju vrijednu pažnje ne samo kao derivatu nego i kao činiocu romana. A roman se, posebice onaj stariji, noseći poruku o težnji prema savršenom i nedostižnom, neizostavno odvaja od stvarnog i mogućega kako u dogodovnom, tako i u psihološkom pogledu. Zato, radilo se o likovima, opisima ili situacijama (a, gledano kroz te funkcije, i o samom jeziku) - hiperbola i superlativ su parametri. Usporedno s produkcijom romana-hiperbole postoji i svijest o njegovoj neodrživosti. »Don Quijote« je, vjerujemo to i bez njegovih posljednjih redaka, trebao biti kritikom pretjeranosti romanesknog u epskom stvaralaštvu.


Aspekt »proročanstva« u romanima Najduže putovanje i Howards end e. M. Forstera

Ivo Mardešić
Iako je Forsterov prvi roman objavljen 1905, njegova djela nisu bila zapažena sve do kasnih dvadesetih godina, jer se smatralo da Forster ne predstavlja ništa novo u razvoju engleskog romana. Tek je članak I. A. Richardsa, objavljen 1927, »A Passage to Forster: Reflections on a Novelist« ukazao na nove tendencije u njegovim djelima, a u novije se doba sve češće ističe njegova povezanost s tzv. Bloomsbury grupom. Osobito se posljednjih godina ističe njegovo najvažnije djelo iz područja književne kritike, Aspects of the Novel, koji je izdan 1927. Novi smjerovi književne kritike ističu važnost nekih Eorsterovih postulata u ovom djelu, što se osobito odnosi na tzv. novu kritiku s njezinim naglaskom na poetske ili simboličke vrijednosti. Jedan aspekt iz toga djela, »proročanstvo«, autor primjenjuje u analizi Forsterovih romana Najduže putovanje i Howards end. On dolazi do zaključka da je glavna Forsterova preokupacija u ovim djelima problem ljudskih odnosa i načina kako se oni mogu uskladiti. Forster, iz čijih romana zrači veliki humanizam, smatra da će otuđenost među ljudima biti pobijeđena intelektualnom i fizičkom snagom uz pomoć prirode (Najduže putovanje), ili snagom prirode kombiniranom snažnim i svjesnim naporima da se uspostavi duhovna veza među pojedincima. Iako se dakle u Forsterovoj koncepciji »proročanstva« ne radi o predviđanju budućnosti u doslovnom smislu, ono ni u kojem slučaju nije isključeno.

Balthasar Hacquet, prvi folklorist i etnolog hrvatskih krajeva

Ivan Pederin
Znanstveni pristup prirodi u XVIII stoljeću iz temelja je promijenio stil i kompoziciju putopisa u evropskoj književnosti. Među najvažnija djela koja su odredila putopis XVIII st. spadaju djela Georgia Louisa Leclerca de Buffon (1707-1788), Histoire naturelle i Epoques de la nature (1749-1789), koja se danas smatraju počecima geologije. Samu geologiju uzdigao je do samostalne znanstvene discipline frajburški profesor A. G. Werner (1750-1817), Sva ta djela plod su raspoloženja stoljeća koje se oduševljavalo prirodom. Godine 1729. švicarski učeni wunderkind, liječnik i botaničar Albrecht von Haller (1708-1777) napisao je u poletnim al eksandrincima odu Alpama (Die Alpen), koja je uskoro postala jedna od najčitanijih pjesama stoljeća. Njegova oda bila je prvi opis djevičanske prirode, koja je spas čovjeku pokvarenu uljuđenim gradskim životom. Potaknut tim i sličnim raspoloženjima, švicarski filozof Jean Jacques Rousseau (1712-1778) nastanio se 12. rujna 1765. poput modernog pustinjaka na otoku Saint-Pierre, usred jezera Bienne, gdje je ostao do 21. listopada, a nije otišao svojom voljom. Horace Bénédicte de Saussure (1740-1799) fizičar i meteorolog napisao je brojne prirodoslovne putopise po Alpama. Godine 1768. austrijski botaničar barun Joseph von Seenus putuje Istrom, Kvarnerskim otocima i obalnim područjem Velebita.

Pregledaj sve brojeve