Komedije-baleti Molièrea na hrvatskim pozornicama i mogućnosti povijesno obaviještenog pristupa njihovoj interpretaciji

Znatni dio Molièreova opusa obilježava suradnja sa skladateljima u hibridnoj glazbeno-scenskoj vrsti komedije-baleta. Po opsegu i ambicioznosti izdvajaju se kasna djela Građanin plemić (1670., glazba Jean-Baptistea Lullyja) i Umišljeni bolesnik (1673., glazba Marc-Antoinea Charpentiera) te su se ona razmjerno često i na različite način izvodila od nastanka do danas, pa i u Hrvatskoj. Pritom su se izvorne glazbene i plesne točke često izostavljale ili nadomještale drugima, ali ne uvijek. U vrijeme kada se brojni glazbeni ansambli posvećuju povijesno obaviještenoj interpretaciji rane glazbe, pokušavajući rekonstruirati ne samo glazbene instrumente već i način na koji su se glazbena djela izvodila u prošlosti, pojedina kazališta te specijalizirani festivali idu za takvim tipom obnove i na planu kazališnog izričaja, katkada i u slučaju Molièreovih komedija-baleta, težeći vjernosti vremenu nastanka kako na glazbenom (stari instrumenti i njihove replike, sviračke i pjevačke tehnike, ali i interpretacijski pristupi iz prošlosti) tako i na kazališnom planu (scenografija, kostimografija, oblikovanje svjetla, gluma i ples, katkad čak i scenska tehnika bliska vremenu nastanka). Namjera je istraživanja utvrditi koliko je u bogatoj recepciji Molièrea u hrvatskome kazalištu bilo tragova takvoga pristupa. Izvedba Građanina plemića na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 2009. godine pod ravnanjem Saše Britvića i u režiji Krešimira Dolenčića, uz sudjelovanje Hrvatskog baroknog ansambla, najrecentniji je primjer toj težnji “autentičnosti”, no nikako ne i jedini. Uz dva spomenuta djela na hrvatskim pozornicama izvodila se i komedija-balet George Dandin (1668., s glazbom Jean-Baptistea Lullyja), te je taj pristup najučestaliji bio dvadesetih godina 20. stoljeća. Nakon osvrta na kontekst nastanka i predstavljanja specifičnosti triju djela, članak će se osvrnuti na njihove dokumentirane izvedbe u rasponu od 1922. do 2009. u Zagrebu i Osijeku, nastojeći putem recepcije u periodici i očuvanih snimaka ispitati postoji li kontinuitet povijesno obaviještenih izvedbenih tendencija.