Na očevu sliku i (ne)priliku: refleksije o dramaturškom radu na predstavi Škola za žene

Rad je koncipiran kao skica dramaturškog koncepta, ali i kritička refleksija o radu na predstavi Škola za žene dramatičara Molièrea u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku 2020. godine, u čiju je proizvodnju autorica članka bila uključena u funkciji dramaturginje, te analitički poligon za razradu teze o mogućnosti (pre)ispisivanja feminističkog scenskog pisma oko dominantnog narativa zadanog kanonskim dramskim tekstom. Tekst razlaže konceptualne postavke dramaturške strukture predstave u dva dijela: u prvom dijelu poglavito je fokusiran na eksplikaciju uspostave subjektivne perspektive glavnog lika kao dominantne u proizvodnji značenja, s obzirom na reprezentacijske mehanizme koji poriču scenski realizam i u metateatarskom ključu ostvaruju privid urote aktera oko protagonista. Ujedno se pojašnjava princip kazališne dekonstrukcije koji se izvedbeno materijalizira rekonfiguracijama scenskih okvira različitih veličina, čije polazište počiva na ideji prepoznatljivih portretnih vinjeta na razini jezika kakvima se Molière u svojoj komediografskoj praksi gotovo redovito služio kao retoričkom strategijom. Drugi dio članka primarno je fokusiran na kritički i satirički odnos inscenacije spram lika Arnolphea kao nositelja trostruke uloge oca, učitelja i budućeg muža njegove štićenice. Autorica u njegovu karakteru i djelovanju pronalazi paralelizme, ali i otklone od libertinističke filozofije i prakse zastupljene u francuskoj književnosti 17. i poglavito 18. stoljeća, naposljetku ipak politički pozicionirajući ambivalentnog protagonista komedije kao konzervativca. Završno, rad rekonstruira scensku realizaciju Arnolpheova pigmalionskog narcističkog zrcaljenja koja dovodi do promjene završetka radnje zadanog izvornikom, a samim time i žanrovskog zaokreta predstave u korist tragedije.