Kad Harpagon spava u kadi. Uprizorenja Molièreovih djela na PIF-u

Likovi u komedijama nisu psihološki razrađeni karakteri, nego tipovi fiksnih karakternih obilježja. Često predstavljaju utjelovljenje jedne jedine osobine i to mane, zbog čega ih gledatelji doživljavaju kao veoma pojednostavnjene i ne baš realne, a glumcu predstavljaju velik izazov. Lutkarsko kazalište naprotiv kazalište je simbola i metafora. Njemu ne treba fina psihološka karakterizacija, ono rado barata tipovima i zbog toga je upravo idealno za izvođenje farsi i komedija. Iako hrvatska lutkarska kazališta nisu bila zainteresirana za postavljanje Molièreovih komedija, hrvatska je publika neke od njih ipak imala priliku vidjeti na PIF-u (međunarodnom festivalu kazališta lutaka u Zagrebu). Gostovale su predstave Molière (premijera 1998.) u izvedbi Stuffed Puppet Theatrea iz Nizozemske, Don Juan (1995.) u izvedbi Kazališta figura KONJ iz Slovenije, Umišljeni bolesnik (1998.), predstava koju je hrvatski umjetnik Zlatko Bourek realizirao u Lutkarskom kazalištu Ljubljana, te Škrtac (2003.) u izvedbi lutkarske družine Tàbola Rassa iz Španjolske. Ta posljednja lutkarski je osobito zanimljiva jer Harpagon umjesto zlata kao najveće blago skuplja vodu. Zbog toga spava u kadi, da spriječi eventualne zloporabe, a kad svojom tvrdoćom rasplače vlastitu kćer, hita da skupi svaku njezinu suzu kako ne bi propala nijedna kap dragocjene tekućine. Zato su lutke koje predstavljaju likove te predstave napravljene od različitih slavina, samo s dodatkom tkanine. Naizgled jednostavno, a scenski vrlo efektno i dramaturški opravdano.