Slika kao polje introspekcije

Abstract

Opus Sunčanice Tuk čine pulsirajuće, nemirne fakture, koju čine u nizove sistematizirani okomiti, uvijek različiti potezi, iz kojih se, zbog njihove nervature i pulsiranja, nerijetko cijedi boja. Njezin je opus uistinu suptilna i kultivirana samoanaliza, sublimni psihogram, nešto što autoričino duševno stanje pretvara u neposredan ljudski trag, pogodan, kako kaže slikarica, „za najdublje kontemplativno poniranje” u tajne njezina nedvojbeno duhovno bogata bića, za očitovanje njezine složene psihičke konstelacije i duševnih tenzija, neuralgičnosti, ne kažemo drame koju autorica, čini nam se, sveudilj proživljava. Više solilokvij nego dijalog sa svijetom, šifrirani i maskirani jezik, dvosmislenost, nedorečenost, govor u natuknicama koje neće svatko razumjeti, ipak potresu i isprovociraju motritelja.