„Suvremena umjetnost možda hoće, a možda i neće biti historizirana” J. Denegri

Abstract

I ovaj ćemo Bijenale, kao i nekoliko prethodnih, pamtiti po, kako je naveo jedan kritičar, „raskoraku između filozofske i teorijske dimenzije i banalnosti samog rezultata...” koji je „... toliko velik da se djelo čini apsurdnim.” I doista, između retorike umjetnika, ovogodišnjeg izbornika i samih djela na izložbi, zjapi praznina neusklađenosti. O izložbi ćete malo i ništa doznati iz tumačenja izbornika Ralpha Rugoffa, tek njegove motive koji su ga opredijelili za zanimljiva vremena i pripadnu umjetnost. Uopće ne morate znati za temu i pratiti teorijske sofisterije izbornika da biste pristupili djelima, ali to još i nije najveći problem izložbe. Mala količina doista upečatljivih djela ono je što zabrinjava u mnoštvu izloženoga. S druge strane, izgubivši centar, baš kao i periferiju (ili možemo obrnuti: sve je danas centar i sve je periferija), suvremena je umjetnost, svjedoči to i Bijenale, izgubila i žarišnost koja je nekada emanirala iz središta događanja, iz jezgre pojave. Potiranje središta i periferije prouzročilo je situaciju u kojoj danas doista nijedna umjetnička pojava, grupa ili pojedinac nisu gravitacijska sila koja privlači ili emanira, a „duh vremena” tek je podsjetnik na prošlo svršeno vrijeme koje se ne vraća, čak ni periodično.