Egdotika glagoljskih notarskih isprava

Sažetak

U članku se govori o hrvatskoglagoljskom notarijatu, javnobilježničkoj instituciji koja je pravne akte svojih stranaka objavljivala glagoljicom na hrvatskom jeziku, o njegovoj ulozi u pravnom životu i trajanju te o obradi i objavi njegovih isprava. Teorijom i praksom izdavanja povijesnih izvora poput tih isprava bavi se pomoćna povijesna znanost koja se naziva egdotika (arheografija). U članku se raščlanjuje dvanaest izdanja glagoljskih notarskih isprava. Vrsnoća im se poprilično ogleda u odgovorima na pitanja o egdotičkim postupcima: na koji se način predstavlja izvorni tekst, koja su načela toga prijenosa (dosljedna transliteracija, transliteracija u kombinaciji s transkripcijskim zahvatima ili transkripcija), je li izvorni tekst dovoljno jasan, pomažu li ortografske intervencije boljemu razumijevanju izvornoga teksta, koliko je izvorni tekst vjeran izvorniku, koliko je korisno eventualno preslikavanje strukture izvornika u izvorni tekst, treba li ugraditi kritički aparat pod izvorni tekst, na koji se način objavljuje sam izvornik itd. Autori drže da je izdanjem Trećega notarskoga protokola Jura Sormilića (1726. – 1734.) pružen dobar model za egdotiku glagoljskih isprava jer izvorni tekst uz prateće elemente poput dvojezičnoga zaglavlja optimalno zadovoljava potrebe očuvanja veze s izvornikom i nužne prilagodbe interpretaciji.