Već devedesetak godina traje znanstvena diskusija o načinu na koji je Alberto Fortis (1741—1803) došao do teksta slavne narodne balade »Hasanaginice«, koju je, kao što je poznato, objavio u originalu i u talijanskom prijevodu u 1. svesku svog Viaggio in Dalmazia (Mleci, 1774), Autor shvaća termin tekst u širem smislu, tj, kao suvisao skup izričaja koji nije nužno pismena karaktera. Nijedna od suprotnih teza nije dosad potvrđena nepobitnim dokazima. Zastupnici prve teze, po kojoj bi Fortis bio imao pred sobom gotov prijepis, dokazali su doduše da je krajem XVIII st. postojao u Splitu živ interes za našu narodnu poeziju i da se na tom polju istakao i Fortisov prijatelj Julije Bajamonti (1744-1800), ali nije bilo moguće dokazati da je tzv. splitski rukopis, koji je poslije objavio F. Miklošič (i koji su osobito proučavali M. Murko i M. Curčin, postojao prije izlaska Fortisove knjige. Isto tako nije bilo moguće dokazati da je Marko Bruerovič (rođen oko 1770; kao dijete došao 1772. u Dubrovnik sa svojim ocem, francuskim konzulom) saopćio A. Fortisu tekst »Hasanaginice« iz prostog razloga što on u tako mladoj dobi to nije bio u stanju uraditi.
