Proučavanje Homerova zakoračenja iz raznih aspekata predstavlja, posebno u novije doba, jedan od vrlo aktualnih i sistematski poduzimanih napora u pobližem poznavanju njegova epskog stila, s pomoću kojega se često i na širem planu nastoji danas dati odgovor na neka temeljna pitanja homerologije. Tako, na primjer, oni koji su skloni kompariranju stilova u različitim granama umjetnosti vide u koncentriranoj upotrebi zakoračenja, tj. u čestom nepoklapanju dužine rečnice s dužinom stiha, onaj element ustrojstva pjesnikova izraza koji nosi na sebi pečat određenoga povijesnog razdoblja kada je spomenuti nesklad bio omogućen razvojem širih umjetničkih shvaćanja nakon stroge tektonike geometrijskoga stila (VIII st. prije n. e.). Stoga oni u čestoj upotrebi zakoračenja vide crtu ranoga »baroka« te, već prema tome pripadaju li u Homerovu pitanju unitarcima ili pluralistima, datiraju ili cijeloga Homera ili samo neke dijelove obaju epova veoma kasno.
