O scenskom svjetlu ili skica za portret dizajnera svjetla Ive Nižića

Sažetak

Autorica u ovom radu polazi od činjenice da se od 1998. dizajneri svjetla smatraju umjetnicima i da se njihova imena obvezatno nalaze u zaglavlju kazališnog listića i plakata. U radu je portretirala Ivu Nižića iz Kazališta lutaka u Zadru, jednog od šestorice priznatih dizajnera svjetla u Hrvatskoj. U istraživanje povijesti scenskog svjetla polazi od razmišljanja švicarskog scenografa Adolphea Appie koji je scenskom svjetlu dao estetsku i dramaturšku ulogu. Slijedom njegovih misli i iz literature koja se bavi uglavnom scenografijom izdvaja osnovna značenja i ulogu svjetla u kazališnim predstavama. Izdvojila je hrvatske scenografe Ljubu Babića, Boška Rašicu i Aleksandra Augustinčića koji su posebnu pažnju posvećivali scenskom svjetlu, a potom autorica daje povijesni pregled scenskog svjetla u Kazalištu lutaka u Zadru. Godine 1975. rušenjem paravana na zadarskoj lutkarskoj sceni, za što su zaslužni Luko Paljetak i Branko Stojaković, scenski prostor zajedno sa svjetlom postaju scensko biće. Svjetlo je postalo lutka, jer lutka je sve, sve je lutka - bile su riječi spomenutog dvojca Paljetak-Stojaković. To je ujedno i vrijeme kada Ivo Nižić počinje raditi u Kazalište lutaka u Zadru i kada počinje stvarati umjetnost scenskog svjetla učeći od velikih majstora lutkarske scene.