U članku se ističe potreba utemeljenja hrvatskog odgoja u hrvatskoj kulturi i njenim opčeljudskim vrijednostima, školski sustav treba učenicima omogućiti samospoznaju uz otkrivanje odgovornosti prema sebi i drugima. Autor se zalaže da se u škole uvede povijest koja razotkriva naše susjede, ali i nas same. Ta povijest ne smije biti poziv na nastavak ubijanja, već u duhu hrvatske kulture mora pomoći mladima u prihvaćanju novih društvenih ponašanja. Naglašavajući značenje kulturološkog pristupa u nastavi povijesti, autor se zalaže za proučavanje patrijarhalnog društva, hrvatskoga zapadnog modela i "dugog trajanja" orijentalne despocije u Srbiji. Pri tome je neophodno uvođenje metodologije suvremene povijesne znanosti u metodiku nastave povijesti, što bi omogućilo restrukturiranje povijesnoga gradiva. Autor je u didaktičkom eksperimentu otkrio da učenici VII. razreda osnovne škole, poslije proučavanja "inovirane" strukture gradiva, u kratkom vremenu uspijevaju bolje razumjeti povijesno gradivo, a usto se poboljšava i njihov odnos prema povijesti i razina samospoznaje. Problemska nastava povijesti u VIII. razredu, koja se nastavlja na spomenuto gradivo iz VII. razreda, uz očito poboljšanje kvalitete, nije utjecala na smanjenje anksioznosti i promjenu moralnih stavova, što nas upućuje na potrebu da kvalitetnije povežemo predmete, stvarajući novo školsko "ozračje".
