Znamo da Sartre naučava filozofiju gdje egzistencija prethodi esenciji. U smislu tradicionalne filozofije svakom je biću dana esencija koju ono tokom svojega postojanja aktualizira; Sartre prekida s tradicionalnom filozofijom jer to postulira njegovo egzistencijalističke postavljanje bića:Što ovdje znači da egzistencija prethodi esenciji? To znači da čovjek najprije postoji, da se nalazi i da se podiže u svijetu, te da se određuje poslije. Čovjek, kakvim ga zamišlja egzistencijalist, nije odredljiv zato što on najprije nije ništa; on će postati tek kasnije, i on će biti onakav kakav se bude sam napravio. Dakle, jer nema Boga koji bi prethodno koncipirao ljudsku narav, nema ni ove naravi. Čovjek nije samo takav kakvim se shvaća, nego je u prvom redu takav kakvim se hoće i kakvim se shvaća poslije egzistencije, kakav hoće da bude slijedeći polet prema egzistenciji; čovjek nije ništa drugo nego ono čime se napravi. To je prvi princip egzistencijalizma. (L’existentialisme est un humanisme, 1946.)
