Analiza filozofijske djelatnosti treba da vodi računa o značajnim promjenama koje su se s filozofijom zbile u posljednjih stotinjak godina. Osim općepoznate činjenice da je klasično filozofiranje u obliku sistema palo u zasjenak, valja spomenuti stvaranje novih oblika teorijskog mišljenja i novih odnosa teorije s različitim praksama. Dok je u prošlom stoljeću filozofija još uvijek sigurno okupljala pod svoje okrilje teoretiziranje o politici, razmišljanja a umjetnosti, istraživanja o osnovama znanosti, utemeljujući sve te djelatnosti u svojim temeljnim i središnjim disciplinama -ontologiji i gnoseologiji- danas smo svjedoci bujanja novih teorijskih tvorbi. Dva najpoznatija primjera su svakako marksizam i psihoanaliza, od kojih se nijedan ne da svesti na filozofiju; istodobno, oba posjeduju svoje shvaćanje filozofije a marksizam je čak razvio cijeli niz povezanih, ali raznovrsnih, naziranja. Spomenimo intervencije pojedinih znanosti ili disciplina u šira područja: kibernetiku, teoriju igara, teoriju informacija, zatim spregu sociologije i filozofije u kritičkoj teoriji društva ili u kritici institucija (antipsihijatrija, kritika »kaznenog društva«). Neke od spomenutih teorijskih tvorbi tražile su povremeno svoje filozofijsko »utemeljenje«, neke su proživjele i bez njega, a neke su sa svoje strane pokušale asimilirati filozofiju. Međutim, najčešći je slučaj bio da filozofija nije bila pozivana ni kao utemeljiteljica niti kao sluškinja, već kao pomoć, kao jedna od disciplina koja može pridonijeti cilju, ali ne može pretendirati na vodstvo.
