Ekspresionizam predstavlja vrlo karakterističnu pojavu, kako u hrvatskoj književnosti, tako i u hrvatskoj likovnoj umjetnosti prve polovice XX stoljeća. Govoreno je i pisano relativno mnogo, napose o ekspresionizmu u našoj književnosti. Ipak osim utvrđenih činjenica, djelomičnih analiza i postavljanja problema još smo daleko od potpunijih kritičkih i normativnih ocjena. »Područje istraživanja je još uvijek otvoreno prema svim stranama« utvrđuje V. Žmegač u svojoj iscrpnoj studiji o poetici ekspresionizma u hrvatskoj književnosti. »Manje ili više priznata nesigurnost s obzirom na elementarno određivanje predmeta očituje se u brojnim upitnim rečenicama, u terminološkim ogradama i u navodnicima koji signaliziraju oprez. Karakteristično je oklijevanje kada treba otvoreno reći tko je »pravi« ekspresionist - i time preuzeti rizik normativne ocjene«. Baveći se ekspresionizmom u našoj likovnoj umjetnosti, osjetio sam iste poteškoće, te sam odlučio da prije obrade konkretne povijesne građe pokušam dati bar uvjetno upotrebljive odgovore na dva osnovna pitanja, odgovore koji bi trebali osigurati veću težinu zaključcima povijesnih studija. To je prije svega pitanje naziva, tj. »elementarnog određivanja predmeta«, a zatim i dogovor o najprikladnijoj metodi, kojom bi trebalo pristupiti razrješavanju uočene problematike.
