Do obnove god. 1964. ninski je zvonik za povijest arhitekture izgledao potpuno nezanimljivo, ožbukanih zidova izvana i iznutra. Jedini vidljivi stilski elementi na njemu bili su profilacija završnoga vijenca i plitki istak, napravljen u žbuci, na početku i u ključu luka malih prozora koji su, grupirani po dva, rastvarali zidni plašt. Ne obraćajući pažnju na polukružni kameni okvir na vratima prvog kata, zvonik se obično, prema vijencu, prozorima i piramidi, datirao u XVIII st. ili, prema Bianchiju, u kraj XVII st., tačnije god. 1681. Nakon potresa god. 1963, bio je potreban temeljit popravak. Tom se prilikom otkrilo da ninski zvonik nije osrednje djelo kasnog i osiromašenog provincijskog baroka, već jedan od najvećih romaničkih zvonika na našoj obali.