L’infinito u hrvatskim prepjevima

Sažetak

U radu se analizira kako su hrvatski prevoditelji Olinko Delorko, Vladimir Nazor, Ton Smerdel, Frano Čale i Juraj Gracin, prevodeći slavnu Leopardijevu idilu L’Infinito, doživjeli uranjanje u poetiku Giacoma Leopardija te kako su tekst prenijeli hrvatskom čitateljstvu. Nakon kratkoga uvoda u problematiku književnog prevođenja, daje se sažeti pregled predstavljanja Leopardijeve poezije u hrvatskoj književnoj kritici i prevoditeljstvu i uspoređuje s načinom kako je predstavljaju prevoditelji čiji su prepjevi analizirani u središnjem dijelu rada. Traduktološka obrada ne smjera donošenju ocjene o tome koji je od pet analiziranih prijevoda ”ljepši“ ili bolji, nego utvrđivanju jednakovrijednosti i/ili odstupanja u odnosu na izvorni tekst na svim jezičnim razinama, uspoređivanjem pojedinih sastavnica teksta raščlanjenog u estetsko-misaone cjeline. U sintezi je poseban naglasak stavljen na indikatore koji otkrivaju prijevod kao mjesto susreta identiteta pjesnika i njegova svijeta s identitetima prevoditelja.