Cakavizam je specifična realizacija palatalnih suglasnika geografski ograničena na lokalne varijetete duž istočne obale Jadrana. Unatoč prijeporima i različitim hipotezama vezanim uz porijeklo cakavizma, od onih koji ga tumače kao posljedicu egzogenog (mletačkog) (Małecki 2007 [1929]; Hraste 1962), endogenog (slavenskog, odnosno čakavskog) (Hamm 1957; 1960; Moguš 1977), odnosno kombiniranog podrijetla (Muljačić 1966), autori se mahom slažu da se radi o isključivo čakavskom obilježju. Kao izrazito istaknuto obilježje cakavica je već dugo izložena postepenom napuštanju i to ponajviše u ranije cakavskim obalnim govorima, a zatim i u izoliranijim otočnim govorima. Govor Komiže smatra se najjužnijim cakavskim govorom (Małecki 2007 [1929]), a danas su viški govori među rijetkima koji cakavizam još uvijek čuvaju. Na temelju sociolingvističkog istraživanja na otoku Visu, koje se većinom temelji na uzorcima govorenog jezika prikupljenim intervjuiranjem govornika različite dobi, u radu se analizira jezična varijabilnost i promjena u pojavi cakavizma kako u stvarnom vremenu u odnosu na podatke prikupljene Upitnikom za Hrvatski jezični atlas tako i u prividnom vremenu među govornicima različite dobi. Iako je još uvijek prisutan, cakavizam je u svom punom obliku potvrđen još jedino kod najstarijih govornika. Prikupljeni uzorci govora pokazuju, naime, da se većina cakavskih realizacija svodi na depalatalizirani izgovor /č/, dok se tzv. srednji glasovi /ś/ i /ź/ čuvaju tek iznimno. Cakavizam je među mlađima i govornicima srednje dobi također posvjedočen, no u reduciranom i petrificiranom obliku. Osim toga, cakavizam je u viškim govorima danas često leksikalizirano i ne više produktivno obilježje.

V prispevku se posvečamo izbranim izrazom (od A do D), ki jih je zapisal Koprčan Anteo Gravisi leta 1881. Narečni slovarček, ki ga sestavlja skupno 100 pojmov, je razdeljen na tri razdelke oz. stolpce – v prvem so zapisani izrazi, ki jih je ob koncu 19. stoletja uporabljal nižji sloj Koprčanov, sledijo besede, ki so jih uporabljali premožnejši meščani in intelektualci, v tretjem stolpcu pa avtor beleži knjižnoitalijanske ustreznice. Zanimalo nas je, katere od zapisanih besed so se ohranile v stoletju, ki je sledilo zapisu. Pri analizi smo se oprli na razpoložljivo narečjeslovno gradivo, zapisano v Kopru med letoma 1900 in 2020. Obravnavane izraze primerjamo z besedjem, ki ga poznajo istrskobeneško govoreči Istrani v sosednjih mestih Izola in Piran in jih povezujemo
z njihovim zadnjim virom, opirajoč se na relevantno jezikoslovno literaturo.

Negdje na prostoru štokavskih jezika a izvan hrvatskoga jezičnoga prostora imenica glad promijenila je osnovu/rod, postavši od imenice o-osnove i muškoga roda imenica i-osnove i ženskoga roda. Cilj je ovoga rada pobliže odrediti period u kojem se je ta promjena događala, gdje se je začela i je li se začela istodobno u svim padežima ili samo u nekima. Istraživanje se provodi na korpusu tekstova pisaca koji su svoje prvo djelo objavili do 1830. g.

Cilj istraživanja je bio analizirati jezik objavljivanja u časopisima klasificiranima u humanističke znanosti na Hrčku, portalu hrvatskih znanstvenih časopisa. Časopisi su prema domeni bili kategorizirani u tri skupine: monodisciplinarni, unutarpodručni te međupodručni. Većina je časopisa uključenih u skupinu humanističkih znanosti radove objavljivala isključivo ili uglavnom na hrvatskome jeziku, dok je drugi najčešći jezik na kojemu se objavljuju radovi bio engleski. Dobiveni rezultati ukazuju na dva trenda u hrvatskim znanstvenim časopisima. S jedne strane, časopisi nastoje distribuirati istraživačke rezultate na međunarodnoj razini, što podrazumijeva to da radovi budu objavljeni na engleskome ili nekome drugom jeziku koji govori veliki broj ljudi. S druge pak strane, valja sačuvati kulturalnu tradiciju a jedan je od načina da se to postigne objavljivanje na standardnome hrvatskom jeziku. Zanimljivo je da činjenica da su u časopisu objavljeni radovi na engleskome jeziku nije utjecala na uključivanje časopisa u citatnu bazu Web of Science. Na kraju je, također s obzirom na tri domene časopisa, analiziran jezik na kojemu su bili nazivi časopisa, i to za cijeli uzorak, kao i za poduzorak časopisa indeksiranih u Web of Science. Rezultati su pokazali da su u oba slučaja nazivi časopisa bili najčešće na hrvatskome jeziku.

Kastavski govori već više od stotinu godina intenzivno privlače pažnju mnogobrojnih domaćih i inozemnih slavista. Premda su se jezikoslovci ponajviše bavili akcenatskim osobitostima toga tipa govora jer je riječ o najstarijemu naglasnom sustavu zabilježenu na čakavskome terenu, neki su dijalektolozi svoju pažnju usmjeravali i na književno stvaralaštvo pisano kastavskom čakavštinom, uspoređujući izričaj pojedinih autora s podatcima dobivenima terenskim istraživanjima. U ovome se radu donosi pregled i analiza fonoloških i morfoloških jezičnih značajki potvrđenih u dvjema pjesničkim zbirkama Đurđe Grujičić pisanima čakavskim idiomom, Jubav od furešta i Dih. Cilj je istraživanja dokazivanje pripadnosti jezika kojim se ta autorica u navedenim
zbirkama služi kastavskomu tipu govora, pri čemu je primijenjena metodologija temeljena na dijalektološkoj teoriji razlikovnosti, a koja obuhvaća jezične značajke triju hijerarhijskih rangova (alijetete, alteritete te arealne i/ili lokalne značajke) potvrđene u ekavskim čakavskim sustavima. Iako kastavska čakavština nije materinski govor Đurđe Grujičić, rezultati istraživanja pokazuju da se ona u dvjema analiziranim dijalektalnim zbirkama dosljedno služi autentičnim, izvornim oblikom toga idioma.

Rad analizira gotske elemente u romanu Katedrala (2007.) Ive Brešana. Okvirna priča, koja tematizira pripovjedačev život i Domovinski rat u devedesetima, prepleće se s pričom koju on piše o katedrali sv. Jakova u Šibeniku. Nakon što je zbog svoje komunističke prošlosti bio prisiljen napustiti Sveučilište u Zagrebu, radi u šibenskome muzeju, gdje prevodi latinske povijesne dokumente. Cijeni izvornost genijā prošlosti te prezire suvremenu duhovnu i graditeljsku uniformnost. Međutim, u romantizaciji moderne kulture služi se postmodernom grotesknom profanacijom svetoga, gotskom dijabolizacijom petrarkističke ljubavi i interpretacijom povijesti kao slijeda neobičnih događaja. Iracionalnost romantičnoga sloja uzrokuje duh nesretno preminule mlade žene Klotilde, čiji je lik postmoderna ironizacija Petrarkine Laure i vide ga mentalno nestabilni muškarci. U povijesnome sloju motiv kanibalizma upućuje na individualnu osvetu mletačkim osvajačima. Pripovjedač nepotpune činjenice nadopunjava fantazijom, naglašavajući da čak ni historiografi ne mogu izbjeći pripovijedanje u svojoj “nekrofilnoj” potrazi za prošlošću. Gotski elementi kombiniraju se s groteskom i karnevalizacijom i očiti su u portretiranju muških likova kao simboličnih androgina koji svojim ženskim rodnim crtama prkose društvenim normama. U Brešanovu romanu oni naglašavaju vječnu antitezu ljepote i ljudskih izopačenosti u etičkoj, grotesknoj i fantastičnoj dimenziji. Međutim, tradicija gotskih romana ironizira se na završetku, u kojemu se misterij ne razrješava, nego se stvara nestankom pripovjedača u vlastitoj priči.

Vrgadin Blaž Jurišić svojim je djelovanjem nesumnjivo pridonio hrvatskoj kulturi i znanosti 20. stoljeća. Zato je cilj rada bio dati kratak pregled Jurišićeva života i rada prema dostupnoj relevantnoj literaturi te ga, na temelju predočenog, pokušati smjestiti u europski kontekst. Jurišićevim su se radom i djelima bavili mnogi znanstvenici i stručnjaci, a ponajviše se njime kao ličnošću bavio prof. dr. sc. Josip Lisac. Jurišić se tako pokazao poznavateljem poredbenog jezikoslovlja (u mladogramatičarskoj tradiciji), sposobnim prvi primijeniti načela europske znanosti na opis hrvatske slovnice (1944., 1992.). Istakao se i kao izvrstan dijalektolog koji je marljivo proučavanje govora svojega rodnog otoka Vrgade vješto stavio u poredbeni dijalektološki okvir
(1966., 1973.). Također je bio urednik Hrvatske revije Matice hrvatske (1930. – 1941.). Značajne je zasluge stekao i u proučavanju hrvatskog nazivlja pa tako i u pomorstvu, djelatnosti vrlo bitnoj za hrvatsku kulturu, gospodarstvo i međunarodnu komunikaciju. Stoga je na temelju rada opravdano reći da Blaž Jurišić pripada hrvatskoj, kao i široj europskoj kulturnoj i znanstvenoj sredini.

U radu se opisuje govor Jezera, mjesta smještena u sjeverozapadnoj Bosni, posebice na fonološkoj i morfološkoj razini. On pripada zapadnom, novoštokavskom ikavskom dijalektu. Istaknute su one značajke u kojima se analizirani govor (ne) podudara s ostalim govorima bihaćkoga kraja, ali i sjeverozapadne Bosne.

Rad je pisan kao smjernica nastavnicima ruskoga kao stranoga jezika koji poučavaju studente osnovnim glagolima kretanja, pod kojima podrazumijevamo glagole идти (‘ići’), ходить (‘ići’, ‘hodati’), ехать (‘ići’, ‘voziti se’) i ездить (‘ići’, ‘voziti se’). Daje se analiza triju udžbenika za početnike koji sadrže gramatički materijal, ilustracije, zadatke i tekstove koji pomažu usvajanju sadržaja, uz navođenje stručne terminologije na ruskome jeziku. Analizirali smo udžbenike Pojehali! 1 (Поехали! 1, 2009.), Žilibyli... 28 urokov russkogo jazyka dlja načinajuščih (Жили-были... 28 уроков русского языка для начинающих, 2016.) i Doroga v Rossiju 1 (Дорога в Россию 1, 2010.). U radu smo usredotočeni na studente kojima je hrvatski materinski jezik, stoga je ponuđen i prijevod glagola kretanja na hrvatski jezik. Ova tema može biti izuzetno zahtjevna za studente kojima ruski nije materinski jezik, s obzirom na to da u hrvatskome nema strogih pravila o upotrebi glagola kretanja – u hrvatskome možemo
ʻići automʼ i ʻputovati automʼ, dok se u ruskome može samo ʻputovati automʼ. U radu se daje i pregled dosadašnjih spoznaja i istraživanja dane tematike te se pojašnjava klasifikacija glagola kretanja i kronološki redoslijed uvođenja raznih skupina glagola kretanja u nastavu ruskoga kao stranoga jezika. Autorice predlažu višestruk pristup u obradi glagola kretanja, koristeći ne samo navedene udžbenike već i dodatne materijale te svoje primjere i ilustracije, kako bi olakšali studentima razumijevanje toga gradiva i njegovo usvajanje. 

Filmska umjetnost raspolaže specifičnim sustavom postupaka koji poput književnih omogućuju oblikovanje narativa na specifičan način. Korištenjem raznih oblika filmskog zapisa, odnosno različitih vrsta kadrova, položaja kamere, objektiva, zvukova i sl. moguće je pridati vrijednost određenim predmetima, likovima, njihovim karakteristikama i odnosima. Američki redatelj Bernard Rose i ruski redatelj Sergej Solov’ёv ekranizirali su isti Tolstojev roman Ana Kаrenjina, no svaki je to učinio na sebi svojstven način, razotkrivajući položaj žena u društvu iz drugačijeg aspekta. Primjerice, Roseova Ana prikazana je u prvom redu kao ograničena svojim položajem, zarobljena i uvijek pod nadzorom, dok Solov’ёvljevu karakteriziraju prkos i bijes koji se javljaju kao posljedica njezina položaja. Zadaću prikazivanja tradicije, koju u američkoj adaptaciji ispunjava Levin, u ruskoj uprizoruje Karenjin. Dok je u prvu verziju utkan motiv okvira kao metafore ženine zarobljenosti i ograničenosti u društvu, u drugoj dominira kontrastan motiv klizaljki kao simbola muške potencije i slobode. Drugim riječima, koristeći različite oblike filmskog zapisa, dodajući, izbacujući ili čak mijenjajući dijelove fabule, te dajući prioritete različitim motivima, likovima, pa i karakteristikama u njima, redatelji su stvorili drugačije i time nove narative od kojih svaki na specifičan način obrađuje bezvremenu problematiku ženskog položaja u društvu.