U ovome svesku časopisa Croatica et Slavica Iadertina donosimo radove koji su plod Međunarodnoga znanstvenog skupa “Joanna Rapacka i hrvatsko-poljske književne veze” održanoga na Sveučilištu u Zadru 23. rujna 2021. godineU ovome svesku časopisa Croatica et Slavica Iadertina donosimo radove koji su plod Međunarodnoga znanstvenog skupa “Joanna Rapacka i hrvatsko-poljske književne veze” održanoga na Sveučilištu u Zadru 23. rujna 2021. godine.

Identitet je imaginacija i predodžba o tome tko smo i što smo. Pojmom kulturni identitet opisuje se autentičnost i jedinstvenost neke kulture, a na temelju kulturnih se osobitosti i vrijednosti određuje neka društvena zajednica odnosno utvrđuje pripadnost pojedinca ili društvene skupine određenoj kulturi. “Poznavati neku kulturu i njezin identitet”, ističe D. Oraić Tolić (2003: 453), “znači znati se služiti rječnikom njezinih kulturnih termina, prepoznavati nevidljive konotacije i narativne modele, znati slušati i pričati priče svojstvene nekom jeziku i kulturi, riječju – vladati imaginarijem njezinih stereotipa”. Leksikon hrvatskih tradicija (2002) Joanne Rapacke, izvorno objavljen na poljskome jeziku 1997. godine, obuhvaća 64 natuknice kojima “opisuje i objašnjava genezu najznačajnijih mitotvornih fenomena i simbola hrvatske povijesti, kulture i književnosti, onih fenomena koji su ispunjavali integracijsku i identifikacijsku funkciju u hrvatskoj etničkoj i nacionalnoj zajednici” (Fališevac 2002: 249). Promatrajući tradiciju kao “prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s naraštaja na naraštaj u zajednici, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr.; stalan i kreativan proces reinterpretacije kulturnoga nasljeđa” (VRHSJ 2015: 1567), u radu se raščlanjuju sastavnice hrvatskoga nacionalnog identiteta i konceptualne metafore ključne u njegovu razumijevanju, zastupljene u Leksikonu hrvatskih tradicija Joanne Rapacke.

U radu se prikazuje teorijsko-metodološka oslonjenost Leksikona hrvatskih tradicija na kontekst poljske sociološke, historiografske, filozofske i filološke znanosti iz razdoblja od kraja 1960-ih godina do kraja 20. stoljeća. Ukazuje se na mogućnosti povezivanja teorijsko-metodološkoga okvira Leksikona s teorijama kolektivnoga pamćenja i s tzv. (post)modernističkim teorijama nacije i nacionalizma te se interpretira znakovitost njegova objavljivanja u izvorniku i u hrvatskome prijevodu neposredno poslije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Domovinskoga rata i uspostave hrvatske suverenosti. Zaključuje se kako Leksikon hrvatskih tradicija potvrđuje da su puno intrigantnija i fundamentalnija od pitanja o rezu između modernosti i tradicije, ona o njihovu međudjelovanju; o tradicijskim uvjetovanjima modernizacije, te o modernizacijskim nasljedovanjima, preoblikovanjima ili generiranjima tradicije odnosno tradicija.

Znamenita poljska slavistica i kroatistica Joanna Rapacka (1939–2000) objavila je tri studije o Marku Maruliću (1450–1524), naknadno ih objedinivši pod naslovom “Fragmenti o Maruliću”. Rapacka spominje Marulića na važnim mjestima i u nekoliko drugih radova, primjerice u člancima iz svoga Leksikona hrvatskih tradicija ili u sintetskim studijama o formiranju moderne hrvatske nacije i regionalizmu u predmodernoj hrvatskoj književnoj kulturi. Teze poljske slavistice o Maruliću vrijedi istaknuti i pomno razmotriti iz dvaju razloga: zbog toga što i dalje mogu biti relevantne za razumijevanje Marulićeva književnoga djela te zbog toga što u suvremenoj kroatistici nisu imale recepciju kakvu zaslužuju. Rapacka Marulića, a posebno vernakularni dio njegova opusa, čvrsto povezuje s poetikama evropskoga književnog srednjovjekovlja, dok se u hrvatskoj književnoj historiografiji u posljednjim desetljećima uložilo dosta napora u pokušaj da se Marulić “demedijevalizira”. Marulić je nesumnjivo poetički heterogen autor, na razmeđu srednjovjekovlja i renesanse, ali kada stvara na hrvatskome, u svojim zrelim godinama, njegova upućenost na srednjovjekovne književne tradicije postaje vrlo izraženom. Čitaju li se radovi Joanne Rapacke pažljivo, postaje jasno da je, prema njezinu mišljenju, Marulić prvi (i jedini) veliki autor hrvatske srednjovjekovne književnosti.

U članku se iznosi tumačenje metodološkoga i pripovjedačkoga modusa izdanja Leksykon tradycji chorwackich Joanne Rapacke iz perspektive modernoga enciklopedijskoga žanra, s temeljnom tezom da Leksykon, neovisno o svojem doslovnom nazivu, prema unutarnjoj koncepciji i tekstualnoj izvedbi pripada hibridnom žanru moderne autorske enciklopedije i kulturnopovijesne sinteze te je s obzirom na odlike autorskoga leksikografskoga stila točan primjer enciklopedijske tradicije kakvu je začeo i esejistički elaborirao Miroslav Krleža. Konkretne značajke leksikografskoga pisanja Joanne Rapacke procijenit će se s obzirom na metodološku tradiciju moderne hrvatske enciklopedistike i postavke o leksikografskom poslu iznesene u ranoj fazi izradbe (hrvatske i jugoslavenske) nacionalne enciklopedije, neposredno nakon osnutka Leksikografskoga zavoda. Nakana je i cilj rada opisati zašto je Leksykon dvostruko uspješan projekt: na činjeničnoj razini reprezentativan je s obzirom na znalačku rekonstrukciju podataka, osoba, pojmova i pojava iz hrvatske prošlosti, povijesti i historiografije dok na razini žanra uspjelo korespondira s ponajboljom tradicijom modernoga enciklopedizma, u hrvatskoj sredini stručno utemeljena zaslugom vizije M. Krleže o naravi leksikografskoga poslanja. Sinergiju Leksykona J. Rapacke s hrvatskom tradicijom enciklopedizma druge polovice XX. stoljeća, napose u području enciklopedijske prezentacije kulturne i književne povijesti, čitamo kao dokaz autoričine eruditske i znanstveno uzorne utemeljenosti i obaviještenosti unutar, u Leksikonu široko koncipirane, riznice kroatističkoga i historiografskoga znanja.

U radovima Joanne Rapacke pitanja prostornosti zauzimaju povlašteno mjesto. Upravo je ona, prva među poljskim kroatistima, osobitu pozornost posvetila opisu i povijesti pojedinih regija. Znanstvenica je pokušavala je iščitati značenje regionalizma i njegov utjecaj na identitet i osjećaj pripadnosti zajednici. Ukazala je na značenje graničnih područja. Bavila se čitanjem grada Dubrovnika i silnicama koje oblikuju i uvjetuju njegovu kulturu. U svojim radovima ukazivala je na značenje čitanja vremenskih i prostornih kategorija.  Upravo spomenuti čovjekov odnos prema prostornim kategorijama tretirala je kao vrstu kulturne prakse. U svojim radovima uspješno je primijenila terminologiju koja je karakteristična za noviju kulturnu orijentaciju u književnim istraživanjima.

Łucja Danielewska (1932. – 2004.), poljska književnica i prevoditeljica, u rodnome Poznanju nazivana damom poznanjskoga pjesništva, velik je dio svojega života prožela Hrvatskom. U njezinu prevoditeljskom radu, a prevodila je s bugarskoga, hrvatskoga, latinskoga, mađarskoga, ruskoga i srpskoga jezika, prijevodi s hrvatskoga zauzimaju posebno mjesto. S hrvatskim se jezikom toliko srodila da su i neke njezine pjesme nastale izvorno na hrvatskome jeziku. Prevođenjem s hrvatskoga osobito se intenzivno bavila devedesetih godina prošloga stoljeća, u burno vrijeme stjecanja hrvatske neovisnosti, kada je kao izvrsna poznavateljica hrvatske povijesti i kulture svojim kolegama i studentima na Katedri za slavensku filologiju Sveučilišta Adama Mickiewicza u Poznanju, ali i poljskoj književnoj i kulturnoj javnosti, tumačila bremenita ratna zbivanja koja su pogodila Hrvatsku i promicala identitetske odrednice hrvatske kulture. Devedesetih nastaju i njezini najznačajniji prijevodi s hrvatskoga na poljski. Tada objavljuje antologiju suvremenoga hrvatskog pjesništva Żywe źródło (1996) i izbor iz pjesništva Vesne Parun Morska róża (1998), a u osvit novoga tisućljeća izlazi i njezin prijevod romana Kratki izlet Ratka Cvetnića. Ovaj se rad bavi tim, ali i drugim prijevodima Łucje Danielewske s hrvatskoga na poljski, koji se u radu razmatraju u svjetlu promicanja hrvatsko-poljskih književnih i kulturnih veza i koji su joj priskrbili više nego vrijedno mjesto spomena kad je riječ o dodirnim točkama Hrvata i Poljaka.

Uvidom u dostupne izvore i arhivsku građu u radu se propituje utjecaj poljskog lutkarstva i poljskih umjetnika – autora tekstova i redatelja lutkarskih predstava – na suvremeno hrvatsko lutkarstvo tijekom druge polovice 20. stoljeća. Igrokazi poljskih književnika izvođeni su u hrvatskim lutkarskim kazalištima 60-ih godina 20. stoljeća kao rezultat formiranja tadašnje repertoarne politike pri čemu je osobito zapažena bila suradnja zadarskog Kazališta lutaka i poljskih autora i redatelja, posebice Wiesława Hejna. U povijesti djelovanja današnjeg Gradskoga kazališta lutaka Rijeka važan je trag ostavilo gostovanje poljskih lutkara u Opatiji (u neposrednoj blizini Rijeke) i riječkih u Poljskoj i Slovačkoj tijekom 60-ih godina 20. stoljeća. Tom su prigodom riječki lutkari upoznali tada avangardne lutkarske predstave u formi tzv. kazališta različitih izražajnih sredstava u kojima su uz lutke nastupali glumci te lutkarske predstave za odrasle, što je imalo utjecaja na repertoar ovog kazališta u kasnijim razdobljima. Od tekstova poljskih autora u tadašnjem Kazalištu lutaka Rijeka krajem 60-ih godina kao klasične lutkarske predstave izvođeni su igrokazi Klub lažnih detektiva Ryszarda Raduszewskog i Vuk i kozlići Jana Grabowskog, a krajem 80-ih u formi kazališta različitih izražajnih sredstava igrokaz Małgorzate Jokiel Mala krila.

U radu se opisuje glagoljaška sastavnica u Leksikonu hrvatskih tradicija Joanne Rapacke. Razina obavijesnosti Rapackinih natuknica o hrvatskome glagoljaštvu i njihove usklađenosti s percepcijom glagoljaštva u hrvatskoj leksikografiji utvrdit će usporedbom tih natuknica s tematski bliskim natuknicama iz Leksikona hrvatske glagoljice (1995) Josipa Bratulića i Hrvatskog leksikona (1996–1997). Posebna će se pažnja posvetiti analizi natuknica koje se odnose na geografski prostor, aktere, jezik, pismo i književnost. U svakoj od analiziranih natuknica Joanna Rapacka ispričala je zanimljivu i poticajnu priču o pojedinim epizodama hrvatske povijesti.

Poljska kroatistica, polonistica i komparatistica Joanna Rapacka (1939. – 2000.) objavila je niz knjiga i velik broj rasprava o hrvatskoj književnosti i kulturi, u rasponu od srednjega vijeka pa sve do razdoblja moderne. Sve njezine rasprave, bilo one kroatističke, bilo one kroatističko-polonističke ili pak kroatističko-komparatističke postavljaju relevantna pitanja ne samo o hrvatskoj književnosti nego i o njezinoj dubljoj biti, o njezinu idejnom, ideološkom, društvenopolitičkom ili pak antropološkom kontekstu. Lucidno uočavajući „podzemne“ procese u oblikovanju hrvatske književne kulture, Joanna Rapacka postavlja niz relevantnih pitanja i na njih daje odgovore koji na posve nov način vide hrvatsku književnu i kulturnu prošlost. Svojim radom ona je uvelike pridonijela upoznavanju poljske javnosti s hrvatskom kulturom i njezinim vezama ne samo s poljskom kulturom nego i s njezinim europskim kontekstom.

Leksikon hrvatskih tradicija Joanne Rapacke enciklopedijski je koncipiran opis hrvatske kulture s interpretacijama koje polaze od književnosti. U ovom radu bit će govora o Leksikonu hrvatskih tradicija Joanne Rapacke kao kompleksnom tekstu, enciklopedijski koncipiranom, koji sintetski definira hrvatsku kulturu uzimajući književnost za polazište ponuđenih interpretacija. Ovaj je rad pokušaj iščitavanja temeljnih premisa na kojima je građena autoričina vizija hrvatske kulture te, šire, njezin kritički pristup kulturi kao prostorno i vremenski formiranom društvenom fenomenu. U raspravi o ključnim osobinama hrvatskoga specifikuma, kako ih definira Rapacka, posebna će se pažnja posvetiti odnosu regionalizma i nacionalne kulture (dijakronijski i sinkronijski) te ambivalencijama hrvatskih protonacionalnih i nacionalnih ideologija. Razmotrit će se i Rapackina terminološka opredjeljenja (npr. ideologem, kodifikacije / kodifikacije) koja u mnogočemu utječu na njezin pristup analizi kulturnih fenomena.     

U tekstu se pokušava objasniti vidljiv utjecaj rada Joanne Rapacke na oblik današnje kroatistike u Poljskoj te koristi koje iz toga proizlaze, kako za studentice i studente tako i za akademski kadar. Upoznavanje s tekstovima Joanne Rapacke, suočavanje s njezinim kritičkim pristupom hrvatskim nacionalnim mitovima, važna je točka u nastavnome procesu, što se pokazuje na primjeru didaktičkoga iskustva autorice teksta na krakovskoj kroatistici. Od velike važnosti za razumijevanje toga pitanje jest i autoritet Joanne Rapacke u znanstvenim sredinama, stoga se razmatranje koristi od znanstveničine ostavštine upisuje i u širi kontekst poljske slavistike, pa se navode i sjećanja drugih na nju. Čini mi se da preispitivanje aktualnosti pogleda Joanne Rapacke na hrvatsku kulturu može biti važno danas i u hrvatskom i u poljskom javnom prostoru, kad se ponovno naglašava važnost nacionalnih tema i nacionalne kulture, što nerijetko otežava primjenjivanje kriterija objektivnosti u njihovu vrednovanju.

Periferno u hrvatskoj književnosti i kulturi / Peryferie w chorwackiej literaturze i kulturze. ur. Krešimir Bagić, Miranda Levanat-Peričić i Leszek Małczak. Wydział Humanistyczny Uniwersytetu Śląskiego, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilište u Zadru. Zagreb – Zadar – Katowice: Wydawnictwo Uniwersytetu Śląskiego, 2021. ISBN: 978-83-226-4023-4

Andrijana Kos Lajtman: Poetski napon smrti (Od krika do tišine). Zagreb: Naklada Ljevak, 2022. ISBN: 978-953-355-591-1

Nedjeljko Mihanović (1930.–2022.)

In memoriam